nedjelja, 30. prosinca 2012.

La bella Italia

Iako sam godinu planirao zatvoriti godišnjim nagradama petak smo proveli u wine bar-u Paradox probajući talijanska vina. redom: pinot grigio, chardonnay barrique, Barbera, Nobile di Montepulciano, jedan "eko" supertoskanac, jedan Barolo i 2 Brunella, berbe crnih od 2003 do 2008.

Kako smo prošli? Uglavnom, puno bolje nego na degustaciji pinot noir-a, vina su tehnički jako dobro napravljena, bez ikakvih primjesa i primisli, glatka i živa. Nismo pili bombardere tipa Biondi - Santi, Conterno, Rocca, Gaja i slični, ali recimo da smo pili gornju srednju klasu vinara, a od nekih odlikaša tipa Antinori nismo pili vina koju piju on, njegova rodbina i prijatelji nego ona od kojih obitelj živi. Sve u svemu, vrlo solidna vina, ali ne i vina koja ćete pamtiti za cijeli život, ipak im fali topline i karaktera.

Utakmicu su dobili Barbera La Matta Gianni Gagliarda 2004 i "eko" supertoskanac Epibios 2008 od Colombaiola. Sad, nakon što sam na webu vidio da Colombaiolo iznajmljuje imanje s bazenom u toskanskim brdima, vjerovatno za tetovirane "working class English" koji se uliju oko bazena pa rigaju i na kraju se potuku, pobjednik je Barbera, vino s prekrasnom aromom višnje.

Naravno, dok je sama degustacija trajala počeo sam se pitati kako bi prošla slična degustacja dalmatinskih crnih vina sličnih godišta. Pa, prvo sumnjam da bi se moglo naći 5-6 vina koja bi preživjela, osim nekoliko odlikaša tipa Selekcija 2003, Stagnum 2003, Medvid.....Drugo, vjerujem da bi od 5-6 vina barem 2 imala neku falinku iz podruma, da sad ne koristim "miris zebre" Gary-a V.

Međutim, iako nisam siguran da bi se ovako lako pila, vjerujem da bi naša vina imala više arome i doživljaja u sebi. I zato me sad puca ideja da idemo head to head s najjačim oružjima, ajmo staviti u ring Selekciju vs Sassicaia-e, Stagnum vs Solaia-e, Medvid protiv Massetta, jedino se ne mogu sjetiti koje naše vino s početnim slovem t ide protiv Tignanella. Ha, Teran Roxanich? Nakon što smo imali "Obračun kod OK korala", "Dan D", "Rumble in the Jungle" , "Parišku presudu"možda je vrijeme za "Paradox u Paradoxu"?

Mate Teklić






subota, 15. prosinca 2012.

Mit o pinot noir-u

Posvećeno onima koji stvaraju mitove, a posebno onima koji u njih i povjeruju


Neposredan povod  ovom postu je degustacija 8 pinot noir-a s različitih prostora zemaljske kugle koja se održala u Klubu prošli utorak. Prizanjem, divim vam se, svaka vam čast Francuzi ( a i drugi koji sudjeluju u stvaranju ovog mita ), za vas su Škoti s whisky-em ili Istrani s malvazijom male mace. Da, razumijem da publika stalno traži nove zvijezde, da je film "Stranputice" ( Sideways) odigrao nevjerovatnu ulogu u masovnoj kulturi u prilog ove sorte, ali što je previše, previše je.

Dakle, 8 vinogorja redom: Burgundija, Alto Adige, Novi Zeland, Goriška brda, Oregon, Čile, Zagorje, vinari: Domaine Rossignol - Trapet, Chanson, Craggy Range, Drouhin, Simčić, Hofstaeter, Bolfan, Tabali, terroir kao Gevrey - Chambertin, sve je to jedan veliki mit. Sve je opet u jednoj rečenici Lazar sumirao kad smo 2 dana kasnije pili Beaujolais Noveau od Duboefa, vino rangirano puno niže od gorespomenutih: " Više radosti ima u ovoj jednoj boci nego u svih 8 koje smo neki dan pili".

Na samoj degustaciji konsenzusom smo se složili da je najbolje vino Craggy Range Te Muna 2010, ali kad sam čuo da je to vino 280 kn onda se moram izvinuti svim hrvatskim vinarima za čija sam vina ikad napisao da su skupa. Drugi problem koji ovo vino ima je da je taj nekakav voćno-cvjetni miris toliko jak da uopće nemam ideju s kojom ga hranom spariti. Lako se pije, ima početak i dobar kraj, možda ga je i najbolje tako konzumirati, kao "samostojeće" vino.

Da, i ta riječ terroir - kakav je to opet mit sam po sebi - pada mi na pamet situacija od prije 2 - 3 godine kad sam primao narudžbe za Zlatan plavac, ali s Hvara, ne iz Makarske. To je otprilike kao da kao da izlazite s curom kojom smrdi iz usta, ali utorkom smrdi na bijeli luk, ne na pokvarene zube kao obično i zato se s njom želite viđati utorkom.

Pada mi na pamet i situacija koja se u Americi stvorila nakon filma "Stranputice", odnosno pad prodaje merlot-a u SAD uodnosu na pinot noir. Priznajem da nisam probao "najbolje" pinot noir-e (DRC, Dujac..) jer još nisam u fazi da plaćam boce 1500 €, međutim nisam pio ni najbolje merlot-e ( Le Pin, Petrvs...), ali ovo što sam probao merlot-a je svjetlosnu godinu bolje od pinot noir-a. Terroir kao što je Drniš vs Gevrey - Chambertin, Makedonija ( Chateau Kamnik ) vs Novi Zeland, Blato na Korčuli vs Oregon, svaku od ovih utakmica dobio je merlot i zato pijte vino, ne mitove.

P. S. Sad mi je tek postalo jasno zašto je stvarno doktor Ivo osuđen - kakvo mito i korupcija, kakva prodaja INE; u Jutarnjem listu je objavljen račun s nekog ručka u "Baltazaru" na kojem je popio bocu pinot noir-a za 4200 kn i sad sam uvjeren da ga je sudac zbog toga osudio na 10 godina, koliko je i kakvih boca merlot-a mogao popiti za te novce.

nedjelja, 25. studenoga 2012.

Dežela ostala u prašini, Sabatina živi vječno

Posvećeno namještenim utakmicama, kupljenim ispitima i nagradama, doktoru Ivi i njegovim učenicima

 
Iako je bila prava jesen na kontinentu, mračna i tmurna, a i nekoliko puta je Ljubljanu okupala dobra kiša, dežela je barem po pitanju vina ostavljena u prašini i to od naših vinara.
 
Naime, bili smo na slovenskom festivalu vina u Ljubljani, meni prvi put i baš me zanimalo što će nam dežela ponuditi ove jeseni. Zaključak je da su ih naši vinari, kakvi bili da bili, pregazili i ostavili u prašini. Već neko vrijeme se kod nas slabo prodaju slovenska vina ( ili je to samo u mom okruženju ? ) i pitao sam se zašto, neko vrijeme je vladala i neka negativna atmosfera oko Slovenije uopće, a sad sam vidio da slovenski vinari ni ne zaslužuju mjesto pod našim suncem.
 
Prvo, cijela ponuda se svodi na nekoliko sorti; sauvignon blanc, chardonnay,  sivi pinot i malvazija s Krasa te merlot i cabernet sauvignon te nešto malo terana. Čak je vrlo malo crnog (modrog ) pinot-a, a i ono što je ponuđeno nije nešto posebno. Probali smo nekoliko vrlo solidnh vina, ali ništa spektakularno i možda je tu i najveća razlika, na svakom hrvatskom festivalu proba se barem 2 - 3 fenomenalna vina, a što se tiče bogatstva raznolikosti sorti tu nema nikakve priče.
 
Čak sam namjerno probao Šćurekov Up iz 2006 koji je tamo bio uvjerljivo najskuplje vino ( cca 280 kn ), ali to vino nije ni blizu Dubokovićeve Medvjedice koja je u tom cjenovnom razredu ( Medvida neću ni spominjati ) Uglavnom, Lazar je najbolje sumirao festival rekavši da "iebeš slovenski sajam vina kad je najbolje vino makedonski merlot" ( Chateau Kamnik ).
 
Na povratku smo proveli zanimljivih par sati  u Jaski u vinariji Tomac. Ovim ljudima želim svako dobro i uspjeh u poslu jer se vidi iz aviona da su posvećeni svom poslu i rade kako treba. Otprije sam znao da je Amfora 2009 od rajnskog rizlinga izvnredna ( iako prilično skupa ) i da je Classic vrlo zanimljiv pjenušac. Polusuhi rajnski rizling i crni pinot ( za razliku od Vinopije s kojim se obično slažem, a dao mu je 92 boda ) me nisu impresionirali, nedovoljno užitka za taj novac. Ipak, vjerujem u ove ljude, vidi se da su vinari i težaci i klanjam im se do zemlje, a svakome od srca preporuka da posjeti ovu vinariju, proba vina i upozna ove vrijedne ljude.
 
P. S. Koji kliše ( ili se piše cliche ) da upotrebim, a da nije previše dosadan?
 
Amerikanci kažu da su samo smrt i porezi ( death and taxes ) neizbježni.
 
Gary Lineker je rekao da je nogomet igra s loptom i 11 igrača sa svake strane u kojoj na kraju pobjeđuju Nijemci.
 
Kako li sam samo znao da će na Sabatini održanoj u Bolu na Braču pobijediti Linekerovi Nijemci ili da parafraziram autora:
Sabatina je izložba vina na kojoj pobjeđuju Zlatan Plenković i PZ Čara, pitanje je samo s kojim vinom, ove godine je od crnih Zlatan Plavac barrique, prošle običan plavac, slijedeće grand cru....itd, itd. Šampion bijelih vina ove godine je Marko Polo, kao i zadnjih 5 od 6, ili 4 od 5....nebitno je, dovoljno je glupo i bezobrazno. Pa kako vam više nije neugodno?
 
A već mi je sve bilo jasno kad sam taj četvrtak ukrcavao nešto na katamaran za Bol i koga li samo sretnem? Ako ste mislili Alena Bibića, Ivu Dubokovića, Lea Gracina... ili bilo koga tko ima ikakvu težinu u vinskom svijetu odgovor je negativan - mimoišao sam se na skali katamarana s našim županom Antom Sanaderom ( stoji li nomen est omen ? ) i nekim njegovim glavatim poslušnikom.
 
Sabatina ima 2 rješenja: jedno je da se ukine i tako prestane sramotiti i cijela Dalmacija i zdrav razum, a drugo je da pošalju nekoga u Poreč da pogleda Vinistru i pokuša nešto naučiti od onih koji to bolje rade. Vinistra je spektakl, prepun ljudi, vina  i događaja, sve ono što Sabatina u ovom trenutku nije, a ako ovako nastavi nikad neće ni biti.
 

 

nedjelja, 18. studenoga 2012.

Stativa Franje Tahija

Ponukan informacijom o 20% sniženju svih vina kod Franje Tahija, otišao sam do SuperKonzuma Sirobuja i pronašao 6 boca od kojih me stvarno zanimala samo jedna i to baš za potrebe ovog bloga, a i da imam nešto popiti uz ručak.
 
Naime, već su me nekoliko puta dobronamjernici upozorili da sam previše negativan po pitanju istarskih vina i vinara pa sam odlučio napisati nešto o istarskoj malvaziji. Čuo sam par pohvalnih stvari o Agrolaguninoj ( da, opet u Franjinom vlasništvu, miriše li ovo na monopol ili je prava riječ kartel ) malvaziji iz 2011, ali kako mi ne pada na pamet da istarsku malvaziju plaćam više od 30 kn tek sam jučer dobio priliku da je kupim za 32 kn. Zašto sam ovako tvrd i nepravedan prema vinarima čija se svježa vina ( ponajviše malvazije, graševine te neki pošipi) prodaju po 60 - 65  kn? Zar ne znam cijeniti njihov krvavi trud prvo u vinogradu, a zatim i u podrumu? Ne shvaćam li koliko košta vinarska oprema i amortizacija iste? Ne znam li da država uzima 20 % od konačne cijene boce ( kod PDV-a od 25 % ) te još naplaćuje rješenja za puštanje vina u promet te tko zna što još?
 
E baš zato što znam koliko košta kilogram grožđa i koliko se vina dobije iz kilograma grožđa, zato smatram da hrvatski vinari s ovakvim vinima nemilo deru kožu svojim kupcima. A što se truda tiče, trudi li se išta manje profesorica matematike da nauči učenike, vozač autobusa da sigurno preveze putnike ili konobar u restoranu da posluži vino gostima? Koliko košta alat i oprema u bilo kojem drugom poslu, da se to možda drugima ne poklanja? Zar nije PDV svima isti?
 
Drugi plus koji dajem ovom vinu naslijepo je to što ima navojni čep - ako veliko vino kao što je Cloudy Bay može imati navojni čep onda može i svako hrvatsko vino koje je namijenjeno da se popije svježe, odnosno do slijedeće berbe.
 
Sad, nakon što sam vino otvorio i popio dajem mu prolaznu ocjenu, osjeća se sortna aroma malvazije, prolazi za 32 kune, ali samo prolazi, ne zove vas da ga opet kupite. U mom idealnom svijetu, ovo vino bi koštalo 15 - 20 kn kn, a neka "brendirana" malvazija tipa Benvenuti bila bi 30- 35 kn, PDV na vino bi bio 5 - 10 %, svaki hrvatski grad bi imao ulicu Miljenka Grgića, pilo bi se puno više i bolje, ali to je utopija koju vjerovatno nećemo doživjeti. Realnost je da je malvazija Benvenuti 65 kn, da je PDV na vino 25 %, da svaki hrvatski grad ima ulicu Mile Budaka, da je Zlatan Plenković veliki vinar, da Hajduk na Poljudu ne može pobijediti drugu momčad Dinama....
 
A možda u tom svijetu Franjo Tahi ne bi živio u dvorcu dok se njegovi podanici organiziraju u udruge tipa "Franak" boreći se protiv lihvarenja banaka kod stambenih kredita, ali nema veze, uvijek im za utjehu ostaje Multi Plus kartica pomoću koje sakupljanjem bodova mogu dobiti popust na kupnju artikala koji im ionako ne trebaju.
 
Mate Teklić

utorak, 13. studenoga 2012.

Quinoa, quinoa...

Jugo i samo jugo, dosadno i gnjilo, čini mi se da ipak bolje paše rimski naziv ovog mjeseca - novembar ( ako se dobro sjećam Rimljanima je godina započinjala u trećem mjesecu pa im je ovo zapravo bio deveti mjesec) nego hrvatski studeni jer studeni ni za lijek, toplo i gnjilo. Ipak, pozvani smo na Martinovo kod Ante Grabovca u Proložac, dobra prilika da se razbije jesenska monotonija.
 
Kako Peugeot šteka s platinama ( to je onaj dio koji više ni nemate u autu ), krenuli smo teretnim autom i za cca sat vremena smo kroz vrleti Biokova i preko Kamenmosta na savršeno bistroj rječici Vrljici stigli do Grabovaca. Uzvanici urednim spiza uredna, ovi ljudi su preuredni u svakom pogledu. I zbog toga im prognoziram svijetlu budućnost, prodaju vina koliko naprave, mlade snage dosta dobro kuže vino i život ( Milan i Mislav ), a turističke sezone postaju dovoljno jake da absorbiraju njihovih 60 000 boca vina.
 
Ono što me živo zanima je što će uraditi s vinima iz berbe 2011 koje smo probali iz bačve ( en primeur u Dalmatinskoj Zagori, ha,ha,ha), a koja su jedno bolje od drugoga. Stvarno se teško odlučiti što je najbolje, od atipičnih sauvignon blanca i syraha preko cabernet sauvignona pa do crnog prošeka koji je ostavio u prašini Miloševog koji smo pili na Pelješcu. Moj favorit je syrah za kojeg smatram da se sad pretoči iz bačve u bocu bio bi uvjerljivo najbolji hrvatski syrah. Da, znam, može se reći da mi nismo zemlja syraha, ali kako bilo da bilo ovo vino je odlično.
 
Strah me jedino da će Grabovci ova sva pojednično prekrasna vina nekako iskupažirati i dobiti neku amorfnu masu koja neće ničim odskakati, odnosno, da će na teren izaći momčad odličnih pojedinaca koji zajedno igraju kao grupa građana - svaka sličnost s trenutnom igrom Arsenala ili Reala je namjerna. Ovo sam napisao jer sam prošle godine u neetiketiranoj boci dobio od Ante Grabovca izvanredan crni pinot ( i to u zemlji koja ne impresionira crnim pinot-ima ) koji nikad nije ugledao svjetlo dana na tržištu, već se vjerovatno utopio u Modro jezero reservi ili sličnoj kupaži.
 
Kako sam slijedeći dan igrom slučaja ostao u kući bez vina za ručak, skoknuh do skladišta i potegnem prvu bocu s police kad ono bingo - Radovićev Dingač Reserva 2008. Ovo vino je toliko dobro da se odmah plasiralo na 2. mjesto ovogodišnjih crnih vina koje sam probao. Na žalost, podsjeća me malo na Karl Malone-a i Utah Jazz koji su na svom vrhuncu bili za vrijeme velikog Michael Jordana i Bullsa. Da su bilo kad a ne tada igrali, uvjerljivo bi osvajali NBA titule, a na žalost tako i ovaj Dingač ima svog Medvida 2008 koji je jednostavno spektakularan i nenadmašan.
 
Uživajući u Radovićevom ostavarenju razmišljam o plavcima iz 2008 koje sam probao ( Medvid spektakularan, ovaj izvanredan, još nekoliko vrlo solidnih ) postajem prilično siguran da je 2008 godina plavca malog, a vjerujem i sličnih sorti u Dalmaciji ( Babić Suha Punta, Pribidrag, Korlat Syrah).
 
P. S. Stvarno neki ljudi imaju sreće u životu, a sve je očitije da sam ja među njima. Naime, dok smo mi guštali kod Grabovca u prekrasnim vinima i spizi, u restoranu "Kadena" koji je udaljen cca 400 m od mog doma društvo odabranih jadnika ( nadam se da nisu morali to i platiti ) su morali piti vina Trapana, Matoševića i Senjkovića te uživati u hrani "vrsnog kulinarskog tria" kao što je npr.
( citiram Slobodnu Dalmaciju ):
 
oni
"kozicama mariniranima u medu aromatiziranom s mentom na quinoi s pjenicom od kapule",
a mi pašticadu
 
oni
"krem juhi od bijelog fažola i smeđe leće sa svinjskom potrbušinom",
a mi pečenicu s gradela.
 
Još jednom ti hvala Ante na pozivu u imotsku krajinu, još jednu od kolijevki dalmatinskih velikih vina, stvarno sam uživao, a nakon ovog članka u Slobodnoj Dalmaciji vidim i koliko imam sreće u životu.
 
Inspiriran Tinovim "bljeskom slavna šestopera i mirisom bora kalopera" želim da i dalje "tamo, tamo da putujem" - prema Dalmaciji, zemlji velikih vina, a njima posvećujem svoj prvi haiku:
 
Quinoa, quinoa,
                        jebo vas ja!

petak, 5. listopada 2012.

And the winner is……………..Medvid

Posvećeno svim hrvatskim doktorima koji su nam zagorčavali život zadnjih 20ak godina

Nakon duge pauze konačno se odigrao derbi u Klubu, odnosno jedna prilično spektakularna seansa otvaranja boca s internacionalnim pedigreom. Naime, Lazar je slavio rođendan što me još učvrstilo u uvjerenju da treba slaviti sve rođendane, imendane, godišnjice… Bilo je tu i uljeza, što ljudskih što vinskih, ali ćemo ih zanemariti za potrebe priče, odnosno možda se samo osvrnem na vinskog uljeza.

Krenulo se sa Chablis Davissaut 2009, „La Forest“, 1er cru, ali moja je greška bila što je vino servirano prehladno tako da su tek zadnji gutljaji opravdali reputaciju ovog moćnog chablisa. Tijelo solidno, aroma citrusna i puna, pamtim vino, pišem minus sebi. U međuvremenu je Lazar u dekanter ulio bocu zamotanu u srebrnu foliju, poslije mirišem dekanter i kažem pelješki plavac, probat ćemo ga kasnije.

Druga boca iz srebrne folije se otvara i toči, boja vina odlična, puna i tamna, mirisa nema, arome fali, zapravo fali topline u ovom vinu, pitam se što ova boca radi u ovakvom društvu? Kad ono, Trapanov syrah 2009, Lazar ga ubacio da vidi da li smo objektivni i kako ćemo ga ocijeniti kad ne znamo tko je i što je. E moj Lazare, pa ne rade se takve stvari, Trapanova vina osim rose-a i odležane malvazije jednako ne valjaju i kad znaš i kad ne znaš da ih piješ. Otvaramo Korlat syrah 2009., ista berba, ista sorta, vino 50 kn jeftinije ali 100 puta bolje, ima i miris i aromu, boju i gustoću neću ni spominjati, a čak mi se čini da im je 2008 bila bolja.

Naravno, sutradan me zove jedan privatni kupac kojeg sam prije poštovao i traži 4 boce Trapanovog syraha. Zovem Tučepe, Toni Č. nema tog vina, Mohor ga ima i pri kraju je sa zalihama!!!. Tada nastupa trenutak kad poželim skočiti s 2-og kata na glavu, ali sjetim se žene i djece, a i možda preživim taj skok, ostanem doživotni invalid pa trpim ovu nepravdu do kraja života, nemoćan u kolicima.

Bagro Badelovska, imate 100 puta bolji proizvod, prodajete ga u svakoj samoposluzi i ne možete ga prodati za 50 kn manje, a ovaj „mag marketinga ili veliki vinar“ ga je rasprodao. Trapane, svaka čast, možda stvarno svi moramo nešto naučiti od tebe, možda svi moramo sudjelovati na tim seansama koje se  maskiraju kao vinske degustacije za Facebook, pušiti cigare ili ne znam što se već po Istri  sad radi u prodaji vina.

Idemo dalje, dekanter je došao na red, na nosu mi se malo previše čuje alkohol, međutim, u ustima je ovo vino spektakularno, perverzno dobro, ovo je čudo. Osjećam se kao Usain Bolt u finišu trke na 100 m, ali ne u Londonu nego u Pekingu 2008 kad se smijao protivnicima. Lazar odmotava foliju, kad ono dobri stari Medvid, ali godina 2008, imam u vinoteci 2006 i 2007, doći ćeš i ti kod nas junačino.

Ako imate 450 – 500 kn, slobodno ih potrošite na ovog Medvida, ovo je jedno od onih iskustava za cijeli život, možda jednom u životu. Ne znam što vas pali; opaliti crnkinju, provozati Ferari-a na test stazi u Maranellu, sletjeti paraglider-om s vrha Biokova, zaroniti podmornicom do olupine Titanica, otputovati u VelikoTrgovišće…, ali ovaj Medvid je stvarno once-in-a-lifetime doživljaj za kojeg vrijedi potrošiti svaku lipu od tih 450 – 500 kn.

Slijedeći kandidat je Joseph Phelps, kalifornijska Insignia 2008, dominatno cabernet sauvignon, navodno jedan od njihovih macadura, u rangu Opus One-a. Vino je nesumnjivo dobro, ali piza 180 dolara i potvrđuje mi da sam bio u pravu da je cijena kalifornijskog vina u dolarima ekvivalentna cijeni našeg vina u kunama. Dakle, ovo vino je u klasi Stagnuma s tim da je za mene Stagnum za nijansu bolji.

Vrijeme prolazi, stiže novi igrač Tino s 2 intrigantne boce i što ćemo, prebacujemo se opet na bijelo vino, krećemo sa Chablis Billaud Simon, 2009, Les Vaillons, 1er cru. Vino je dobro, ali potpuno različito od Dauvissata,  a i od onoga što inače očekujem od chablis-a. Medno je i s naznakama botritisa, nema mineralnosti i naznaka citrusa, vrlo iznenađujuće, po meni ne zaslužuje svoj status.

I na kraju smo krenuli prema Austriji, po svima najbolje bijelo vino večeri Gruner Veltliner Schloss Gobelsburg 2011. Vino je i moćno i osvježavajuće, po meni izvanredno i opet se vraćam u svoj film kad doznam da je to vino 20 € u Austriji. Ako uzmemo da je u Austriji prosječna plaća 2000 € i da je 20 € = 1 % te plaće, onda bi to vino u Hrvatskoj trebalo koštati 55 kn ( ako je u Hrvatskoj prosječna plaća 5500 kn ), a, na žalost, ovako dobro vino za 55 kn u Hrvatskoj možete samo sanjati. Ipak, uvijek vam ostaje utjeha da ste doktoru Ivi i njegovoj bagri svojim novcima omogućili da vašim novcima piju Domaine Romanee Conti i slična vina, a vi slobodno nastavite plaćati i više novca za istarske malvazije, čarski pošip, kutjevačke graševine i slična precijenjena, prosječna vina.
Mate Teklić

srijeda, 29. kolovoza 2012.

Chardonnay Grgich Hills za 40 kn - stativa


Posvećeno svima koji misle da (ni)su hrvatska vina skupa

Recimo da se ne zovete Mate Teklić nego Matt Texon, recimo da ne živite u Splitu nego u San Franciscu i recimo da nemate 43 nego 25 godina i da ste inženjer početnik ( vi zamislite struku). Plaća vam je cca 5000 dolara, a cca 5000 kn u Splitu. Stan iznajmljujete za 2200 dolara, a u Splitu za 2200 kuna. S druge strane zaljeva imate Oakland, ovdje Kaštela ( oni imaju i Berkeley sa sveučilištem, kontrakulturom.....ali to ćemo zanemariti). Oni imaju dobru peškariju ( ribarnicu), ali imamo je i mi. Oni imaju tehnološke firme ( Apple, Google ), ali imamo i mi ( Škver, Željezara ) - jedina, mala razlika je što njihove tehnološke firme cvjetaju, a naše se raspadaju, ali dug je život...

Recimo da je ljeto i da ste poželjeli popiti bijelo vino, onako osvježavajuće, kako bi se reklo s naznakama citrusa i da ste odlučili potrošiti 40 dolara. Što možete kupiti za 40 dolara - da, pogodili ste, Chardonnay Grgich Hills. E, tu prestaje svaka sličnost s nama jer vino koje možete u Splitu kupiti na svakom kantunu za 40 kuna je Zlatna vrbnička žlahtina, a usporediti ta 2 vina je otprilike kao usporediti Stanley Kubricka i Jakova Sedlara, Nelsona Mandelu i Franju Tuđmana, dalmatinska i istarska vina....

 Ne kažem ja da bi svaka boca vina trebala koštati 10 kn jer nitko u svijetu nema kupovnu moć kao Amerikanci, ali danas kad su bezvezna vina kao istarske malvazije cca 60 kn, industrijsko vino kao Pošip Čara 60 kn, dobar broj kutjevačkih graševina 60 kn, onaj koji kupuje vino od 0,75 morat će skakati od sreće kad Hrvatska 01.07. 2013 uđe u EU i kad nam postanu dostupna npr. talijanska ili francuska vina od 3 €. Da, sad će netko reći da ta vina nisu brendirana, da ne idu uz cigare....ali doći će i taj dan kad će se naši vinari probuditi i sići s oblaka na kojima sada plutaju.

 I zato ću na kraju pozdraviti vinara koji stvarno živi u Hrvatskoj, a ne prodaje falšu priču nego vino. A da sam u pravu potvrđuje broj i količina makedonskih vranaca od litre koji se prodaju po cca 15 -20 kuna – samo ih usporedite s prosječnim „Pelješcom“ od 30 – 35 kuna pa odletite prvim avionom  u San Francisco, Matt Texon vas čeka.

nedjelja, 24. lipnja 2012.

Hvala ti, Franjo Tahi


Posvećeno svim tajkunima, posebno hrvatskim


Da, vrijeme je ljetnih vrućina i recimo da je i u Klubu vruće. Nakon jučerašnje avanture s jednim viškim plavcem, nazovimo ga x, koji, nota bene, i nije bio tako loš, ali piti ga na +29 'C bio je zadatak za istinske mazohiste i možda sljedbenike Jana Ackermanna, vrijeme je da se propije i neko bijelo vino. Kao što se u naslovu vidi, taj doživljaj nam je omogućio izvjesni Franjo Tahi i stoga smo mu jako zahvalni, toliko da možda i ne osjetimo grižnju savjesti kad mu slijedeći put budemo punili džepove na blagajni nekog Konzuma.
Dakle, izvjesni gurman i hedonist, nazovimo ga Mate T., (43), Hrvat, otac, muž i domaćin je po službenoj dužnosti ( ovo je odgovor svima koji su se možda več upitali što gurman i hedonist radi kod Franje Tahija) jučer navratio do Super Konzuma na Sirobuji i kupujući pored blagajne Medu Barnija ( svi koji imaju malu djecu znaju o kakvoj prevari se radi) primijetio krajičkom oka nekoliko boca vina. Pogledavši bolje, vidim da je neki Chateauneuf du Pape 200 kn, kažem stativa, ali upadne mi u oko 2 burgundske boce s blijedom etiketom i jasno istaknutom cijenom od 50 kn. Pogledam malo bolje kad se ukaže Cloudy Bay 2008, glavom i bradom. Odnesem 2 boce u Klub i računam jednu ćemo sigurno probati, a jedna se uvijek može uvaliti - nedavno je yours truly prodao cca 80 boca ovog vina nekim australskim bolesnicima koji na jahti u Hrvatskoj piju novozelandska vina, ali to je druga priča i poanta je da znam koliko košta boca ovog vina.
Propisno ohlađen i serviran, između pisanja računa i posluživanja putnika namjernika koji kupuju vina, na temperaturi od 10 do cca 25 koliko je vino postiglo u vremenskom intervalu koji nam je trebao da popijemo bocu, ovo vino, da citiram izvjesnog Lazara S. uz čiju pomoć sam dovršio bocu, je od ovog trenutka benchmark za sauvignon blanc. Da, već sam pio sauvignon blanc iz Novog Zelanda, doline Loire ili ako hoćete i Međimurja i Plešivice, ali ovo je stvarno nešto posebno. Fino i mirisno na nosu, ukusno i neoptrećujuće u ustima, a ostavlja aftertaste u grlu. Nije ni previše voćan, iako osjećam bazgu nema pretjeranog dojma soka od bazge, ovo je jednostavno fenomenalno vino. Ono što me posebno impresioniralo je što je vino zadržalo staturu i kad je temperatura prešla 20 ' C jer ga nismo dodatno hladili. Jedino što mi ostaje je reći: hvala ti Franjo Tahi na ovim trenucima istinskog uživanja u jednom velikom vinu.
Međutim, ova prča je vrlo poučna za shvaćanje same biti ljudskog postojanja: dakle, možda smo uspjeli kod Franje Tahija dobiti vino vrijednost 200 kn za 50 kn, ali Franjo Tahi je ovo vino morao platiti 100 kn i ona slast pobjede koju smo osjetili pobjeđujući ga za 150 kn je definitivno izgubljena jer je i Franjo Tahi ovo vino morao kupiti kod nekog većeg Franje Tahija ( čitaj LVMH ) za 100 kn i tako je metafizički profitirao samo još veći Franjo Tahi odnosno Bernard Arnault, vlasnik LVMH-a ( čitaj Louis Vuiton Moet Chandon Henessy) u čijem je vlasništvu i Cloudy Bay. Stoga, nemojte se zanositi, ova utakmica je unaprijed izgubljena, nema suca koji će za vas svirati penal u sudačkoj nadoknadi, nema pravde, sve je crna zemlja, i kad mislite da pobjeđujete zapravo gubite.
P.S. Još jedan dokaz da pravde nema je i večerašnja utakmica Njemačke i Grčke; da, možda je bilo metafizički pravedno da Grčka pobijedi kao osvetu za mjere štednje koje je Angela Merkel nametnula Grcima pa:
- ne mogu više voziti BMW-e
- ne mogu više kupovati Birkenstock sandale
- ne mogu beskonačno pričati na mobitel preko T-mobile-a,
ali, uvijek, i kad im bude teško, još teže, najteže, svaki punoljetni grčki muškarac uvijek može osjetiti olakšanje da on nije u krevetu s Angelom Merkel kad se ona zaželi hupa-cupa.
Mate Teklić

srijeda, 23. svibnja 2012.

Dr Stagnumlove ili kako sam naučio voljeti svoj posao...

Posvećeno Damiru S, jednom od bitnih članova Kluba


Već 2 mjeseca hvatam zalet da napišem ovaj post i nikako, svaki put stativa, a cijeli tekst imam u glavi i počinjem se osjećati kao Johnny Štulić pred snimanje prve ploče Azre kad mu je glava pucala od svih pjesama koje je imao u glavi.

Direktan povod mi je dao redatelj Branko Šmit koji je u jednoj emisiji na TV-u objašnjavao svoj novi film. Gledam i pitam se; da li je veliki Stanley Kubrick ikome objašnjavao zašto veliki Peter Sellers glumi 4-5 uloga u Dr Strangelove-u? Ili da li veliki Didier Drogba objašnjava zašto puca glavom u prvi kut iako je golman u prvom kutu? Ne, on samo zabije gol ili snimi remek-djelo kao veliki Kubrick.

Međutim, izgleda da stvarno postoje situacije kad se tupamarosima kao što sam ja treba objašnjavati, a tu sam situaciju prošao sa Stagnum-om 2005, Frane Miloša. Dakle, to vino sam probao 3 puta i ništa nisam skužio, izgledalo mi je kao još jedno precijenjeno pelješko vino. Da, i usput mi je Frano Miloš objašnjavao što to vino predstavlja, a ja sam se naravno pitao zašto mi on to priča, kao da sam ne mogu skužiti vino.

Ipak, četvrti put kad sam ga probao, vino dekantirano i temperano kako treba skužio sam o čemu se radi i to ću pokušati opisati u ovom postu. Da, još jednom sam ga probao na Zagreb Wine Gourmet-u prošli mjesec i potvrdio da je to vino stvarno nešto posebno. Doduše, neće mi nitko zamjeriti što ću sebe pokušati utješiti da je vino možda napredovalo u boci za godinu i po dana otkad sam ga prvi put probao, i da ga zato nisam odmah prepoznao, ali led je led, a tudum je tudum.

U međuvremenu je i rat Frane Miloša sa Zavodom za vinarstvo ( da li se ta institucija ovako zove ) eskalirao pa se o tom sukobu moglo čitati u novinama. U ovom slučaju ne znam tko je u pravu i ne zanima me, ali moje mišljenje je da je ta ekipa iz Zavoda preblaga, ne daj ti Bože da ja ocjenjujem vina jer onda u cijeloj Hrvatskoj ne bi bilo 5 vrhunskih vina, a dobrom broju vina uopće ne bih dozvolio da se pune u bocu od 0.75 l jer to i ne zaslužuju.

Kako najbolje opisati ovo istinski posebno vino? Zamislite da ste razvedeni 38-godišnjak s 2 kćeri za koje bivšoj ženi vještici plaćate alimentaciju od 3200 kn, a plaća vam je 5700 kn i svaki mjesec je nova lutrija da li će firma uopće postojati, a kamoli vaš posao. Da, kosa vam se prorijedila, oko pojasa pomalo pumpate rezervnu gumu, naočale nosite već nekoliko godina i kad se pogledate ujutro u ogledalo pitate se gdje je nestao taj čovjek. I u takvoj situaciji pojavi se 26-godišnjakinja na vrhuncu svoje ljepote, elegancije, stila........ i pozove vas na večeru kod sebe doma. 

Ne, još ne vjerujete da ćete ikad više u životu ući u takav ljuti boj, ali tu se vidi tko je tko, odnosno da li ste pobjednik kao  Didier Drogba ili gubitnik kao Arjen Robben. Mada je veliki Petar II Petrović - među Cnogorcima poznatiji kao Njegoš -  rekao da boj ne bije svijetlo oružje već srce u junaka, ja bih vam ipak preporučio da sa sobom u taj boj ponesete Stagnum 2005. Također, umjesto da glumite James Bonda i po ulasku u stan tražite martini ili neko slično pedersko piće, samo joj kažite da dekantira vino. Naravno, ona nema pojma što znači dekantirati vino i tu ste već stekli početnu prednost koju će ona teško nadoknaditi.

Nakon što ste vino ozračili u prvom bokalu za vodu koji vam padne pod ruku, opustite se i pričekajte dok ona servira neki rižot od gljiva trubača skinut s interneta jer budite sigurni da ne peče svinjske bržole ili nešto slično od čega se možete najesti kao čovjek. E tu je svo blago Stagnuma, kakva god hrana bila da bila ostaje vam bogatstvo aroma i moć ovog prekrasnog vina, samo se prepustite i ponijet će vas u visine i dubine kakvima prije niste plovili. A i ako vam ne bude stajao pravo i zdravo barem slijedećih 12 sati onda se slobodno možete obratiti firmi koja reklamira lijek za "erektilnu disfunkciju".

Ovo vino je klasičan primjer zašto ljudi vole vina sorte plavac mali - cijela Dalmacija muči to jadno grožđe s barrique bačvama, selekcioniranim kvascima, ekstrahirajućim enzimima i tko zna kakvim drugim spodobama, ali samo istinskim asovima uspijeva napraviti veliko vino kao što je ovaj Stagnum i zato ti hvala Frano. Neka pate dušmani i neka je ovo vino skupo ( 200 kn ), ali mirita svaku lipu.

P. S. Čestitke  FC Chelsea na osvojenom trofeju, posebno Didier Drogbi koji ih je još jednom vratio iz mrtvih i doveo do trona. Sad kad svi toliko hvale di Mattea i traže da ostane trener osjećam da moram postaviti pitanje - a što je to Chelsea pokazao s njim kao trenerom? Doslovno ništa, Barcelona ih je držala cijelu utakmicu u mišjoj rupi, jednom su prešli centar i postigli gol. Isti slučaj i s Bayernom, samo što je taj gol postignut u još kritičnijem trenutku. Stoga, moj zaključak je da Chelsea treba trenera koji se ne boji i ima petlju igrati nogomet.

Mate Teklić







 

četvrtak, 10. svibnja 2012.

Muskulativna ritam sekcija

...............ili što muči Gilberta Grapea 

I to se dogodilo. Sjedim u trajektu za Stari Grad, gledam, slušam, shvaćam.....vrijeme je. Više ne mogu, stvari postaju neizdržive. Izlazim, bijeli Walter, kava, repeat, pause, repeat...robotizacija, doć će me ti Japanci glave izgleda, previše ponavljanja, odustajem....shvaćam da aparat, simpatično šporak, u čašu stalno nadolijeva nešto što bi čak i poznata naftna kompanija imala obraza prodati pod Eurosuper. Walter gubi na draži, davni su ti dani kad je branio Sarajevo....Melankolija, opet....nešto ne štima


I tako, ovo je vinski/gastro/nešto blog zar ne? Nešto o vinu/hrani/nečemu? Hm....nemam apetita, priče o kiselinama, džemovima, strukturama, tijelima, cijenama me zamaraju. Hrčak u kolu, besmisleno. No ipak ima nešto, trn u oku, dlaka u gulašu, klinčić sakriven uvijek u mom tanjuru pašticade....žulja, neda mira...

Možda da ispričam priču, sasvim hipotetsku, nerealnu, izmišljenu, prepunu pretpostavki, nebitnu zbilja.....


U maniri najboljih bajki, nalazimo se u maloj divnoj zemlji, negdje jako daleko.


Povijest, majka mudrosti, tetka psihopata i punica zemljopisa kaže da se u maloj, nebitnoj, posve izmišljenoj zemlji nešto kuha, mala je država izgleda prepuna neprijatelja, opasnih, dušmana čak.


Recimo da postoji istaknuta javna ličnost, možda čak i politička, Nazovimo ga dr. Andreas Rembrant, recimo da živi negdje u centru najvećeg grada male, nebitne izmišljene državice. I kao pametna individua, zna prepoznati dušmana. Naravno, dušman koji kuje urotu protiv države je njegov susjed, vidi vraga, isto istaknuta javna ličnost, možda čak i nekakva glumica ili nešto slično. Uvidjevši prevaru, naš junak, u maniri svih mitskih junaka, herojski plati medijima da razotkriju prokletog dušmana i uspije ga protjerati....recimo u Ameriku. Pobjeda 1-0, domaći teren, a da bi osigurao da se slično ne ponovi, junak razbije zidove dušmanovog stana i pripoji ga sebi, da se sjeme dušmana ne bi vratilo...treba biti oprezan. Medijski mogul koji je proveo uspješni javni linč biva nagrađen najboljim poslom svijeta....onim eno-gastro kritičara, druge evolucijske faze rock kritičara... Krele Renalović postaje ikona te dobiva bianco zadužnicu svih čitateljskih umova gdje može pričati i pisati što i koliko hoće, i vidi vraga, svaki put prolazi, baš kao potpisana bianco zadužnica....


Paralelno, još uvijek u svojoj prvoj evolucijskoj fazi, rock kritičar stoji nadvijen nad pisaći stroj, sutra je taj dan, najveći koncert najveće zvijezde, a On zadužen za izvještaj. No naš junak, nazovimo ga Glatko Mrav, je zabrinut, što ako koncert ne ispuni očekivanja, što ako bude toliko magičan da njegove riječi to jednostavno ne mogu opisati....ne može više, odluči recenziju pisati odmah...24 sata pred početak koncerta, opiše svu emociju, muskulativnu ritam sekciju, karizmu slavnog pjevača Tironnija, svu slavu i sjaj tog spektakla...kao biće navike, spakira svoj tekst u omotnicu i na nju napiše "Za tisak" te je preda u uredništvo gdje vijeće mudraca raznih kalibara i evolucijskih faza Darwinove ljestvice bez čitanja tekst po naslovu na omotnici pošalju u tisak. Možete samo zamisliti paniku tada još mladog Tironnija kada je ispijajući prvu jutarnju kavu shvatio da je prespavao čitav dan te propustio vlastiti koncertni spektakl koji je spremao mjesecima....ili ipak......Potom se vještim "upravljanjem kriznim komuniciranjem" skandal stiša a naš junak, ohrabren starom "što te ne ubije, evolucijski te unaprijedi", te tada evoluira u još jednog eno-gastro kritičara i s medijskim mogulom,
junakom u akciji "dušmanova nekretnina" tvori nezaboravan tandem bespuća eno-gastro kritike naše potpuno izmišljene, potpuno hipotetske i potpuno nebitne državice.....


Ovo sve me podsjeća na jednu drugu malu državu. Imali su u toj državi jednu specijalnu kokoš, i to ne bilo kakvu kokoš, brendiranu kokoš. No, kako to biva, u jednom momentu, iz gramzivih ili čisto neobjašnjivih životinjskih pobuda seljak ubije zadnju od brendiranih kokoši. Što sad...brže bolje predstavnici udruge brendirane kokoši, u daljnjem tekstu kokošari, odu u susjednu državicu nađu sličnu kokoš, svrate do ureda državne uprave, nabave pečat, nazovu se "Udruga brendiranih kokošara" pečatiraju donesene kokoši i izdahnu...uh, to je bilo blizu, rekoše si, hajmo mi prodavati ovaj pečat za brendiranje te vražje kokoši, da ih ne bi ponovo ponestalo pa da budemo jel...u kokošinjcu....i od tada, godišnje svi koji žele svoj život ili posao oplemeniti tom pečatiranom ptičurinom plaćaju paušal....paušal za novu evolucijsku fazu...Brendirani eno-gastro Kokošar



Umorio sam se, Waltera više nema, od kave sam odustao još na drugom pasusu, čekaju me Norvežani kojima moram pričati klasičnu eno gastro priču i nadati se da i sam nisam evoluirao....


Darwine, majku ti tvoju.....


by Lazar Stepanovich



utorak, 24. travnja 2012.

I dream of kretenization..

Posvećeno svim kretenima i onima koji to namjeravaju postati


Red Hot Chili Peppers sanjaju o kalifornikaciji ( "I dream of californication" ), a ja već dugo živim kretenizaciju ( da li se prevodi kretenization ? ). Čak štoviše, odlučio sam uspostaviti godišnju nagradu za doprinos kretenizaciji Hrvatske pod nazivom "Bespuća povijesne zbiljnosti" po jednom od ljudi koji su dali ogroman, možda i ključni doprinos kretenizaciji Hrvatske. Ovogodišnja nagrada se sastoji od boce vina koje u imenu ima riječ "barrique" ( npr. plavac barrique, merlot barrique...), a tkogod mi objasni što "Bespuća povijesne zbiljnosti" stvarno znače dobit će bocu vina koje u imenu ima "grand cru" ( npr. plavac grand cru, malvazija grand cru...),

Dakle, prvi kandidat za godišnju nagradu je autor mudrosti koju sam pročitao na stražnjoj strani etikete Postupa PZ Dingač i kaže: "Individualnost ovog vina ogledalo je vaše osobnosti". Kakva mudrost, prvo mi padne na pamet Nietsche, a odmah zatim pijančina ispred mini-marketa na dnu ulice. Tko li je samo autor ove genijalne misli? Mislim Immanuel Kant, ali više mi sliči na Jadranku Kosor. Možda je Jean Paul Sartre, ali sve mi govori Zoran Milanović jer ovakva glupost više odgovara nesposobnom ljigavcu njegovog tipa.

Drugi kandidat(kinja) mi se ukazao(la) na stranicama časopisa "Iće i piće" i na strani 48, portret vinara Ernesta Tolja citiram slijedeću genijalnost: "Moja prva asocijacija na miris ovoga vina je rijeka. I to ne bilo koja. Namirisala sam Neretvu." Da, riječ je o degustaciji vina Nevina 2010 od grožđa iz Istre, točnije iz Radovana kod Poreča, samo cca 500 km od rijeke Neretve. Međutim, kad bolje promislim pitanje koje bi postavio veliki Stanley Kubrick bilo bi da li se radi o mirisu Neretve iz gornjeg toka, negdje s Boračkog jezera kod Konjica gdje je rijeka još uvijek čista i bistra? Ili je riječ o Neretvi srednjeg toka, negdje kod Mostara nakon što se u nju ulije cjelokupna kanalizacija grada od 120,000 stanovnika? A da ipak nije riječ o Neretvi donjeg toka, ispod Metkovića gdje se već more dobro umiješalo u priču pa se osjeća i dah lubina, cipala i sličnih riba koje preferiraju boćatu vodu?

Molim čitatelje da mi ukažu na kandidate koji zaslužuju da uđu u konkurenciju za ovu prestižnu nagradu jer stvarno svi moramo udružiti snage da i u ovako teškim vremenima za Hrvatsku pronađemo ljude koji svojim stvaralaštvom pomažu daljnju kretenizaciju Hrvatske.

P.S. Ovaj post je zapravo bio o vinu Bosso, berba 2010. Bročki plavac mali, ima čvrstinu, ali i za plavac iznenađujuću svježinu. Tanini su još prilično tvrdi, ali dat ćemo mu šansu, možda mu zubi otupe u boci. Daje naznake finog bouqueta, ali samo u naznakama, mislim da je još rano za neku čvrstu ocjenu.


P.P.S. Čestitke nogometašima Chelsea na prolasku u finale Lige prvaka gdjeće ih desetkovane kartonima nakantati Real ( tko bi se kladio na Bayern u ovom trenutkuosim mene koji vidim puno prostora za Robbena i Ribery-a na Bernabeu ). John Terry je dokazao crvenim kartonom da nije samo smećar ( opaliti suigračevu curu može samo istinski megasmećar ) nego da je i kreten jer ne mogu vjerovati da nakon utakmice s Milanom nije cijelom svijetu jasno da će suci Barceloni pomoći na bilo koji mogući način i da on nakon toga ulazi u avanturu kontakta s igračem bez lopte.


Drugo, sad sam pogledao post od prošle srijede i napisao sam da Chelsea mora postići 2 gola da prodje dalje. Sjedite kolega, dovoljan. Napisao sam i daće Barcelona postići 3 gola, a tu me zeznuo Messi s promašenim penalom. Ipak, razlog zašto ovo pišem je što se pitam kad će se naći neki trener koji ima petlju napasti Barcelonu jer je Chelsea u prvom poluvremenu složio jednu (1) suvislu akciju i odmah zabio gol?!

srijeda, 18. travnja 2012.

Mali ljudi i "velike" vinarije


Ovaj post je zapravo trebao biti o Postupu PZ Dingač 2008., ali to me vino potaklo na osvrt o problemima koje su, svima a na kraju i sami sebi, stvorile tzv. "velike" vinarije, a zapravo mali ljudi koji ih vode. U zadnje vrijeme sam, što direktno, što indirektno došao u kontakt s nekoliko njih pa osjećam da mogu identificirati probleme koji vise u zraku, a ne rješavaju se.

U zadnje vrijeme me nekoliko ljudi pohvalilo što sam razotkrio mit o Istri koji oni prepoznaju i osjećaju, ali ga iz ovih i onih razloga nisu konfrontirali. Međutim, tko je dalmatinskim vinarima kriv što se boca jedne nebitne sorte kao što je malvazija prodaje u prosjeku po 60 - 65 kuna, a jedno od najvećih vina koje uopće imamo s jedne od samo nekoliko zaštićenih lokacija jedva prodaje po 80 - 85 kn? Nisu Istrani za to krivi, bez obzira na sve mitove koje prodaju nego isključivo oni koji nisu našim plemenitim vinima od plavca i babića osigurali status koji zaslužuju.

Dakle, najbenigniji među gorespomenutima, šibenski Vinoplod i njihov vrhunski Babić 2008 koji se u svakoj samoposluzi, a i dosta benzinskih pumpi može kupiti po 135 kuna. Da se razumijemo, 135 kuna nije malo, ali ovdje je riječ o plemenitom vinu koje se bez srama može natjecati sa supertoskancima, boljim Čileancima, Australcima, Barolima....i sličnim vinima koja koštaju od 50 € pa dalje. Ovo vino je jednostavno nešto posebno i kao takvom mu treba dati status i poštovanje koji zaslužuje, a ne da ga pijani tinejđeri mogu kupiti u 1 ujutro na benzinskoj pumpi uz goldune i rizle za motanje joint-a. Želim im puno sreće, ali se bojim da će se ovo vino s vremenom još više degradirati.

Drugi puno tragičniji slučaj "velikih" vinarija je PZ Svirče i vino po imenu Ivan dolac. Za neupućene, Ivan dolac je mjesto na južnoj strani otoka Hvara s prekrasnim vinogradima plavca u vrlo strmoj uvali. Medjutim, vina iz tih vinograda ima taman za mene i moje prijatelje, a to vino je došlo u fazu da pored što ga se može kupiti u svakoj samoposluzi i svakoj benzinskoj pumpi, postoje osnovane sumnje da će ga prodavati po automatima kao što su automati za kavu po firmama, a nakon toga i na svakom kiosku. Trebam li spominjati da se to vino prije nekoliko godina prodavalo po 160 kn, sad je, kako čujem cca 90, a mogu li prognozirati da će vrlo brzo doći do 70 kn i da ga nitko kupovati neće?

Posebna priča je još jedan biser iste vinarije po imenu "Ivan dolac barrique"; zbog njega ću se osvrnuti na još jedne pojavu koju redovito susrećem na ovim prostorima. Pitanje: da li je itko vidio da se igdje na svijetu dodaje riječ barrique uz ime vina? Da, ja sam jednom naletio na jednu bocu novozelandskog vina na kojoj je sa stražnje strane pisalo "barrique aged", ali dopisivanje riječi barrique uz ime vina je istinska privilegija primitivaca s ovih prostora. Zašto? Zato jer se valjda primitivci impresioniraju riječima koje sadrže slovo q i 2 r pa tako liječe vlastite komplekse manje vrijednosti. Moram li uopće spominjati da je cijena ovog vina s 200 kn od prije par godina došla do 130 kn i ide, ide ide.........doliiiiii!!!!

Treći, možda i najtragičniji primjer "velike" vinarije o čijem sam Postupu zapravo namjeravao pisati ovaj post, je PZ Dingač iz Potomja na Pelješcu. Oni nisu izmislili prevaru kao poslovni modus operandi, ali su je definitivno podigli na razinu Lige prvaka. Ajmo ispočetka; ukoliko niste njihov Postup i Dingač s tovarom kao simbolom muke pelješkog težaka primijetili u svakoj samoposluzi, benzinskoj pumpi, kiosku, prodavaonici auto dijelova - sad se zezam ali shvatili ste poantu, svugdje se prodaje. Prodaje? Ne, samo stoji na policama jer vino s maloprodajnom cijenom od 133 kn uopće nije lako prodati. Kako onda "velika" vinarija funkcionira? Ti asovi su otkrili rješenje x i već nekoliko godina ne plaćaju grožđe svojim kooperantima odnosno zadrugarima. Jednom kojeg poznajem dužni su već cca 100 000 € - lots of luck to you and all the others collecting that money. Moje pitanje svima njima je: zar nije bolje plaćati grožđe 15 kn i prodavati boce po 75 kn nego držati vino na policama po 133 kn i stvarati dugove za grožđe od 25 - 35 kn?

P.S. Postup PZ Dingač je dobro vino za 85 kn i bez obzira što ja mislim o ovoj vinariji definitivno se isplati. Početak je klasičan miris pelješkog plavca, u ustima je puno i okus u grlu traje, možda ne toliko koliko bih ja želio, ali za 85 kn ima dobar aftertaste. Za gastro preporuku bih mogao izvaliti neku standardnu frazu tipa " sva crvena mesa, steakovi itd", ali mene izaziva da ga probam uz divljač ili pašticadu. Bumo vidli.

P.P.S. Čestitke nogometašima Chelsea na pobjedi nad Barcelonom, nije mala stvar pobijediti najbolju momčad na planeti, ali na žalost na da bi prošli dalje moraju na Nou Campu zabiti najmanje 2 gola jer ovdje piše da će ih Barcelona sigurno zabiti 3.





utorak, 27. ožujka 2012.

Odlikaši GAST-a


Još jedan GAST u našim životima, kasnio je nekoliko tjedana zbog bure, ali dobili smo šansu da vidimo, probamo i koristim priliku da proglasim svoje šampione GAST-a:

U konkurenciji faca koje su ostavile najbolji dojam:
Pobjednik u muškoj konkurenciji je izvjesni Damir. S. koji živi za GAST i dobronamjernike koji navrate na štand s vinima. Damire, samo naprid, nastavi nas obučavati i oduševljavati pronalaženjem vina koje probamo i tako se educiramo uživajući u tim vinima.
U ženskoj konkurenciji pobjednica je, kako je rekao Mladen Stubljar, "tako mlada a već Slovenka" iz slovenske vinarije Vinag koja je idealna za posao koji je obavljala, a to je animiranje posjetitelja Vinag-ovog štanda. Kako smo zaključili u Klubu, svaki muškarac koji je posjetio štand mislio je da će s njom razmijeniti pored vizitki i tjelesne tekućine, a imali su šanse koliko i ja s Madonom.  

U konkurenciji vina:
1. Dobri stari Babić šibenskog Vinoploda koji je već odavno trebao postati kultno vino, i to svjetskih razmjera,a, na žalost, možete ga naći u svakoj samoposluzi za 135 kn. Možda je to i dobro, da se šira publika može upoznati s ovim veličanstvenim vinom, ali moje je mišljenje da je ovdje propuštena velika šansa za lansiranje u orbitu svjetskih velikih vina. Također, poručio bih svim Facebook vinarima ( to je nova kategorija vinara u Hrvata) da se poklone ovom velikom vinu.

2. Teran, autor Petelin Rogelja iz ili sa slovenskog Krasa, prekrasno vino ( hvala ti Damire još jednom na preporuci ) od 12.06 % alkohola. Vrlo mali alkohol, ali prepuno mirisa i aroma, jednostavno nešto što bih svakome preporučio da proba i uživa u ovakvom tipu vina. U 5. mjesecu planiram putovanje u Kras - Goriška brda pa ćemo iz prve ruke provjeriti što se još dobroga tamo nudi.

3. Pošip Intrada 2011 - ovo je stara slika Intrade, ali ono što smo probali iz 2011 je jednako dobro ako ne i bolje. Prekrasne voćne arome i mirisi, od marelice do cate, svaka čast Luka, samo naprijed. Neki dan smo pili sur lie, berba 2009, fenomenalno vino istog autora. 



 U konkurenciji vinarija:
VINAG - iz slovenske Štajerske, na slici je samo sauvignon blanc, ali probali smo izvnredan pjenušac, cuvee, rajnski rizling i na kraju ledeno vino. Vina su, po meni, izvanredna i kako nam je rečeno, financijski vrlo prihvatljiva. Taj moment i činjenica da netko proizvodi 5 dobrih vina su im dobila ovu utakmicu.



U međuvremenu je stihgao i moj rođendan, hvala svima koji su mi čestitali, 34 nije malen broj,

 ali što je ovo na torti sa slike, da ovo nije broj 43? Ma, koga briga za brojeve kad mu ova ekipa pjeva "Sretan rođendan ti.......






Slike je posuđena s Adrianovog rođendana, ali na njoj smo svi









P. S. Vino koje se pilo za rođendan je:

Hvala Čileu i vinariji Tabali na ovom prekrasnom Pinot Noir-u 2006 iz doline Limari. Ovo je vino po mojoj mjeri, puno i prepuno aroma i mirisa, a neopterećujuće, pije se tako lako, kao pjesma. Iako nisam poznavatelj pinot noir-a, ovo vino me navodi da krenem tim pravcem i upoznam tu sortu koja daje ovako bogata, a neopterećujuća vina. Još jednom, hvala Čileanci!



srijeda, 21. ožujka 2012.

Ne damo se, još smo uvik mladi
Posvećeno Ivici M., jednom od prvih članova Kluba

Ponukan katastrofalnim predstavljanjem plavaca na Festivalu hrane i pića u ZG Areni odlučio sam  testirati sam sebe i ovih dana ću otvarati samo plavce da vidim da li je to stvarno stanje ili je Dalmaciju na Festivalu predstavljao vinarski talog. Također, Ivica M., vrlo bitan član Kluba, upozorio me da je većina plavaca berbi od 2009 prema niže kod njegovih degustacija „pukla“, odnosno da slabo trpi vrijeme. Živi bili pa vidjeli, ajmo u otvaranje plavaca od 2008 do 1973….

Dakle, mada je na meni-u bila jedna od najvećih delicija Jadranskog mora – frigani gavun – posegao sam za plavcem, i to Plavac Miličić Selekcija 2007.

Mada možda i nije red da uz gavune ide crno vino, ali sjećam se davnih dana iz Osibove kad se uz gavune pilo crno vino. Doduše, možda i nije bilo drugog vina pa je to bio razlog, ali ajmo mi na vino. Dakle, etiketa je bezlična otprilike kao Ivo Josipović koji upravo gostuje kod Stankovića, ali ova etiketa se barem ne bogati na naš račun i ne namješta svojim prijateljima da se obogate na račun svih nas. Kakav ljigavac, u prvi mah sam pomislio da je lignja, ali kad bolje promislim to je ipak meduza u ljudskom obliku, spodoba bez okusa, boje i mirisa, bez kičme i karaktera.

Samo da se osvrnem na gavune koje smatram jednom od najvažnijih delicija našeg mora; u „Bračkoj peškariji“ gdje sam ih kupio i inače čiste svu ribu rekli su mi da gavune ne čiste, a i inače tko uopće čisti gavune? Zato postavljam pitanje čitateljima da li se gavuni čiste ili je to još jedan hir moje gnjavatorske prirode?

Gavuni se uredno frigaju,a ja otvaram šjor Pavin plavac. Boja mu je uredna, možda se to kaže rubinska, ali meni to izgleda kao zdrava boja plavca malog. Takav je i miris, pravi vinski – mala digresija: ono što ja cijenim kod vina to je miris i okus vina, razlog zašto ne volim većinu čileanskih vina je što mi ta vina previše daju na crni ribiz, borovnicu ili neko drugo šumsko voće, a da sam želio okus šumskog voća pio bih sok, a ne vino.

Ajmo dalje, nema nikakvih stranih mirisa ni lakohlapljive kiseline, i u grlu je vrlo ugodno, čini mi se da u pozadini osjećam hrast, moram pitati šjor Pavu da li je odležano u drvu. Stižu i gavuni – standardna procedura je da se gavuni dobro osuše, na pjat se nakapa pravo istarsko maslinovo ulje    ( ha, ha, ha, niste valjda pomislili da trošim istarsko ulje, ovo je 100 % bračko ) i moče gavuni u ulje. Kao i uvijek, ni ovaj put gavuni nisu omanuli, i dalje stojim da je ovo vrh vrha što nam Jadran može pružiti.

Aftertaste nije sprktakularan, ali je dobar i zaokružen, uglavnom, ostaje dojam jedne solidne školske četvorke. Znam, netko će kazati da ovom plavcu fali mirisa i okusa, ali da je to tako pitanje je koliko bi koštao, a u krajnjoj liniji i da ga ja imam od pola metra bio bih ja zvijezda porno filmova, a ne veliki Rocco Siffreddi.

Ako bismo personificirali ovo vino kao što to radi veliki Gary V., mogli bi reći da je riječ o učeniku iz vaše škole koji je u školu uvijek dolazio uredno odjeven i počešljan, s kojim nikad niste imali nikakvih razmirica, ali ni zajedničkih akcija. Tek kasnije kad sazrijete, naučite cijeniti takve ljude jer oni samim svojim postojanjem i nečinjenjem zla u biti čine svima nama dobro, a vjerujem da se to može primijeniti i na Pavu Miličića, uvijek odmjerenog i urednog, u riječi i pojavi.

The End: Da sam ugledni odvjetnik iz Marylanda dao bih ovom plavcu x bodova, ali pošto nisam preporučit ću vam da Pavi Miličiću platite 70 kn za ovo vino, a Ivici M. poručujem da je ovo vino dokaz da i južno od Učke postoje dobra vina koja su još uvijek mlada.

srijeda, 14. ožujka 2012.

Dalmatinski yin - yang

„Sanjao sam noćas da te nemam  i da ležim budan na postelji od snijega…“

Da, slušam Bijelo dugme i pišem ovaj blog iako sam više u filmu modern blues-a sa sky.fm – evo vam preporuka za radio stanicu, dragi moji vinoljupci.

Ovo je godina, ili mjesec, ako hoćete, yina i yanga, Dobra i Zla, Boga i Sotone ili svih drugih klišea koji bi objasnili ovo što mi se u zadnje vrijeme događa. Ajmo odmah na ono što je meni bitno, izgorjela brtva ( sumnja se na galvanske struje ali prihvaćam i druge sugestije kao pregrijavanje itd) i skrivila se glava motora na Peugeotu 404, 10 dana bez Peugeota kao Batman bez Robina, kao Tony Blair bez Gordona Browna, kao Franjo Tuđman bez Slobodana Miloševića, kao George W. Bush bez Osame bin Ladena, kao El Comandante bez cigare, kao veliki Rocco Siffreddi bez……..Ali, la vita e bella i danas sam ponovo uskočio u sedlo, odnosno za volan, ali 2400 kn je „te noći kad umrem kad me ne bude“ zauvijek odlepršalo iz mog takujina. Ha, sad mi je sinulo kako ću ih refati; trebam ovog ljeta prodati 240 boca sa zaradom od 10 kn po boci vina Bruna Trapana i problem je riješen. Srećom, na izvjesnom otoku x u restoran y dolazi dovoljno zagrebačkih pederčića, ajme opet sam politički nekorektan trebao sam napisati gayeva, pa ću im valjda uspjeti prodati 240 umjesto lanjskih 120 boca.

„Godiiiiine mi prolaze laste mi ne dolaze, ne mirišu mi zumbuli….“ Da, na žalost, stvarno je tako, Dr. Socratesa više nema, Mosore neka ti je laka ova zemlja po kojoj nije lako ni hodati ,a kamoli misliti, govoriti i pisati kako si ti na, originalan način, uspijevao. Srećom, na svaku silu dolazi protusila pa je moj mali Adia(Adrian) kako ga njegov braco zove proslavio 2. rođendan. Adriane, tata ti želi da budeš svoj , nema kompromisa, no pasaran, ne daj kretenima da te uhvate u đir, uvijek se sjeti pjesme Jure Franičevića Pločara – tata je sad previše popio da je citira, ali poanta je da je kad čovik čvrsto stoji potrebno samo 2 stope zemlje, a za puzanje i klečanje treba puno više.

„Lažeš dušo , lažeš zlato, lažeš vještice….“ „ „Da te bogdo ne volim….. Na kojem boku spavaš poomislim,  bijelu haljinu za novu godinu

I sad moj favorit za sva vremena „ jer kad ostariš nitko ne kuca na tvoja vrata….jedan za drugim vozovi polako prolaze, kao i obično stavit ćeš kaćune u prozore…… Da, tako se osjećam i tužan sam jer su mi zadnji dani donijeli puno tužnih i gorkih trenutaka, čak štoviše, razočaranja u dalmatinske plavce koje sam toliko cijenio i u koje sam i pored svih minusa koje sam im pripisivao ipak volio i vjerovao im. Dakle, vraćam se u Zagreb na festival hrane i pića u Areni, probali smo nekoliko plavaca koji mi nisu nešto posebno napeti, ali pošto sam već u điru moram ih probati. Da, istina je, totalna katastrofa, i to me deprimira. Naime, zadnjih 4 – 5 godina sam mislio da su u dalmatinski plavci, en general, dobra, ali precijenjena vina. Međutim, ovo što sam probao u ZG Areni je doslovno tragedija, i to čak plavci u kategoriji 150 – 300 kn. I zato, da provjerim da li sam objektivan, odlučio sam večeras uzeti jedan random selection dalmatinski plavac i degustirati ga da provjerim da li je to istina ili je riječ o mom trenutnom raspoloženju.

Dakle, rečeni plavac mali je berba 2007, deklariran je kao vrhunsko vino s 13.4 % alkohola na etiketi. Vinogorje neću pročitati s etikete jer onome koji na osnovi ovog teksta u roku od 4 dana pogodi o kojem plavcu je riječ nudim ručak u mom omiljenom restoranu, u roku od 7 dana karton ovog vina, a u roku od 15 dana bocu ovog plavca.  Dakle, čep je vrlo dug i jako taman, znači ima ekstrakta u ovom vinu. Čep ne miriše nešto posebno, ali dobro, mirisao sam i neutralnije čepove. Na nosu se čuje voće, nije intenzivno kao višnja maraska, ali u tom je smjeru, rekao bih tugarska trešnja. Dobro je, nema stranih mirisa na nosu, nema lakohlapljive kiseline, bretanomidisa i drugih bisera koji znaju pratiti plavce, tehnički vrlo uredno napravljeno vino. U ustima je dobro, okus je plavac malog, nisu nikakve voćne bombe i slični biseri, ali tu zapravo započinje i problem, škripe mi zubi kao kod većine plavaca. Alkohola ima, ali ne ubija, osjećam ga, grije me, ali me ne ubija, da 13,4 je pravi broj. Aftertaste-a nema, ili nema dovoljno da bi netko s manje razvijenim nepcem kao ja mogao to detektirati. Podsjeća me na Oliverovu( zapravo talijansku pjesmu) „ bez duše lijepa“.

Ajmo ga opet probati. Čitam s etikete: „preporuča se poslužiti uz ribu i lagana mesna jela na temperaturi 14 – 16 C.“. Ribe nema, ali lucky me, gospođa je danas kuhala juhu s lešim mesom i želim vjerovati da je ostalo malo lešog mesa od ručka da ga probam s hranom, Yesss, kao Reggie Miller nakon pogođene trice protiv New York Knicks-a skačem iz patika ( ha,ha, ha, wishful thinking, već sam u kućnim papučama) jer sam pronašao mali retaj lešog mesa i to juneći mulam (flan), meni najdraži komad lešog mesa.

Ali stativa, vino je jednako kao i bez hrane, zubi i dalje škripe, znači to je to. Veliki Gary V. kaže da svako vino treba opisati kao osobu pa ću i ja pokušati: ovo vino je kao cura koju ste nakon cjelovečernjeg truda uspjeli odvesti u krevet i bez obzira što ste zadovoljni svojim uspjehom ipak ne možete do kraja u tom uživati jer vas stalno smetaju njene debele noge, ili male sise ili…..nogometnim rječnikom rečeno, ovo nije gol koji zabijete i onda ukližete prema sjevernoj tribini i bacite Poljud u delirij, više je ovo kao 2. Gol Lionela Messi-a Bate Borisovu. Da, zabili ste gol, ali suigrači vam samo u prolazu trznu ruku, nema tu istinske emocije i gušta.

Preporuka: Za 75 kuna ovo vino mene ne zadovoljava, ali u zadnje vrijeme mi je već nekoliko ljudi reklo da ja živim u 2001 ili 2003 godini kad se s 50 kn nešto moglo kupiti, ali danas….OK, ako to uzmemo u obzir onda ovo vino prolazi kroz cilj, ali jedva. Odnosno, napadnite ovu curu samo nakon dugotrajne apstinencije.

P. S. Anonimnim kompleksašima koji ostavljaju komentare na ovom blogu poručujem slijedeće:

1. Na vaše komentare odgovara kolega Srđan koji ne piše ove postove.

2. Ako netko ima potrebu da liječi svoje komplekse i pod imenom anonimno piše o meni osobno, mogu mu poručiti samo jedno; get a life and live it.

3. Onom iskompleksiranom ekavičaru koji mi preporučuje da idem na „lečenje“ poručujem da je mogao barem da bude maksimalan pa da mi preporuči „lečnika koji bi me mogao izlečiti“ ili izlečeti, kako li se već piše.

P.P.S. I na kraju, opet yang, krajem mjeseca idem u Odžak i Tompojevce – za neupućene, Odžak je mjesto gdje je izvanredan biftek u restoranu 12 KM - 45 kuna ( ima li to igdje?), a Tompojevci su mjesto do kojih vozim nagazivši Peugeota 404 all the way do 82 km na sat, slušajući ( i živeći ) Cohenovih „ and dance me to the end of love…“

P.P.S. Chelsea je prošao dalje u četvrtfinale Lige prvaka, golove su postigli Didier Drogba, smećar Terry i veliki Frank ( captain, leader,  legend piše na jednom transparentu na stadionu) Lampard. Ključni gol, u produžetku, Branislav (valjda mu je nadimak Bane ili Bejn?) Ivanović. Napoli je možda igrao, pored Barcelone,  najbolji balun u Evropi ove godine, ali još jednom se pokazalo istinitim zašto volim čvrste momčadi kao što je Chelsea. Samo naprijed momci, da vam nije bilo onog jadnika AVB ( neću mu ime ni spominjati) tko zna što biste i ove godine uradili. Zašto nikad nisam nikad vjerovao u AVB-a? Muškarac koji stegne mantil u struku ne zaslužuje voditi momčad kao Chelsea, da li je itko ikad vidio velikog Alexa Fergusona da steže opasač u struku?

utorak, 6. ožujka 2012.


Bajka o Istri
"Više vridi oko istarskog cipla nego naša(dalmatinska) škarpina.“ – Čedo Školjarev

Blog na temu bajke ili mita o Istri započinjem citatom koji je pogodio u srž ove bajke koja se u hrvatskoj javnosti prodaje već godinama i uspjela je mnoge zamantati, odnosno, po mom skromnom mišljenju, prodati im muda pod bubrege. Istarski pršut, maslinovo ulje, vino…sve je sveto i što bi se reklo kod nas „po zlato“.

Zadnji biser na ovu temu koji je direktan povod ovog bloga je radionica s festivala hrane i pića u ZG Areni na temu „Bruno Trapan - veliki vinar ili proizvod marketinga“. Degustacija 5 vina „velikog“ vinara, 2 bijela + rose + 2 crna i na temelju toga smo trebali zaključiti o čemu je riječ. Kako nam je moderator rekao, riječ je o vrijednom vinaru koji se trudi u polju i u podrumu, možda je jedino zaboravio dodati da je vinar u vrtiću redovito pozdravljao na dolasku i odlasku te da se u autobusu ustaje i prepušta mjesto bakicama i trudnicama.

O vinima ću napisati slijedeće:

-          Friška malvazija je vino zanemarive vrijednosti, 65 kn koje netko za bocu plati je bolje da pokloni gladnima u Africi…..

-          Rose je odličan, svjež s interesantnom aromom jagode, možda čak i šumske jagode, platite mu tih 65 kn

-          Odležana malvazija nije loša, ali za 110 kn pomozite djeci Afrike i još sebe možete počastiti bocom dobrog bijelog vina

-          Cuvee 3 sorte je OK, ima finu kiselinu koja ga drži svježim i pitkim, ali 95 kn je već way over his head

-          I po moderatoru najbolje Trapanovo vino, syrah od 150 kn je solidno vino, ali za 150 kn u ovom trenutku u RH se može kupiti par čudesnih vina tako da onog koji plati 150 kn za ovo vino smatram direktno krivim što nije pomogao djeci Afrike kad već nije sposoban sebi ugoditi

I sad vi procijenite dragi čitatelji da li je netko tko ima samo jedno istinski dobro vino, i to rose, veliki vinar ili plod marketinga?

Sakrij se u mišju rupu Ivane Enjingiju, nestani Miljenko Grgiću, pokrij se ušima Vlado Krauthakeru, dolazi čudo od vinara, ali za to ne krivim njega već onaj mit s početka bloga, o svemu istarskom što je sveto i vrijedno. Moja poruka čitateljima je da ne vjeruju u bajke i mitove već da vjeruju vlastitom razumu i osjetilima jer posljedica toga vjerovanja mitovima je društvo u kojem se po luđacima nazivaju trgovi i ulice, za ubojice se održavaju mitinzi podrške, psihopati postaju ministri, bahati degenerici su gradonačelnici, revači su pjevači….

P.S. Sinoć smo otvorili bocu još jednog „kultnog“ vinara iz Istre, čuveni crni Ottocento 2010. Vino je svježe i pitko, ali za 30 do 50 kn, onaj koji ovom „kultnom“ biseru plati 130 kn od svojih para (opraštam onom koji je počašćen jer ne može birati ) preporučujem da iskida tih 130 kn u komadiće jer će tako osjetiti više zadovoljstva nego pijući ovo „kultno“ vino.


P.P.S. Da, zaboravio sam spomenuti i „kultni“ bijeli Ottocento 2009 – za razliku od crnog koje bi možda i moglo proći za 30 – 50 kn, u ovom slučaju vrijedan pažnje je jedino čep, a možda i boca.

utorak, 28. veljače 2012.

Slavonijo, tko te ne bi volio

Graševina Majetić, vrhunsko vino, 2008                                                      

Kao i bezbroj puta i ovaj put sam imao sreću jer sam upoznao prvo čovjeka, a onda i njegovo vino. Naime, prošlog sam mjeseca na poziv velikog Vlade Krauthakera ( o  njemu i njegovim vinima čitat ćete uskoro na ovom blogu ) Vincekovo proveo u Kutjevu i zadnja stanica prije povratka u real life bila je „Vinska kuća Majetić“.

Na vratima vinarije/restorana dočekao nas je omanji, vedri čovjek u slavonskoj jakni ( znate onu plavu jaknu s bijelim i crvenim detaljima?) i pozdravio s hvaljen Isus i Marija. Gledam ga i mislim se, ili je čovjek zaostao u vremenu i prostoru ili je original. Povevši nas u podrum i pričajući o sebi i svojim vinima zaključim da je definitivno original, ali ajmo mi isto probati to vino da budemo sigurni da sam u pravu.

Probali smo, Čedo Školjarev iz Kali na otoku Ugljanu ( o njemu ćete još čitati na ovom blogu), sva vina, ali svidjeli su mi se graševina i rajnski rizling pa sam kupio karton graševine i bocu rajnskog rizlinga. Rajnski rizling je na kraju ostao Školjarevu jer sam omiljenog Peugeota 404 ( i o njemu će biti materijala na blogu ) ostavio u Zadru, a do Kutjeva se vozio u Čedinom autu.

Zašto sam napisao da je dobro da sam upoznao čovjeka pa vino? Pa, boca je prilično bezlična, bordoška boca s crnom etiketom na kojoj je zlatnim slovima ( ali prilično neizražajno) pored uobičajenih podataka – suho vino, vinogorje Kutjevo, 14,6 % alc. – otiskan i hvalospjev vinskoj kući Majetić od izvjesnog Jean Luc Picard-a.

Ne budi mi lijeno, potražim ja na Google-u tko je taj Jean Luc Picard, ali osim kapetana svemirskog broda Enterprise iz TV serije Star Trek ( glumi ga Patrick Stewart) , ja nikog pronašao nisam. Molim cijenjeno čitateljstvo da pronađemo autora hvalospjeva jer ovdje postoji mogućnost da ovo vino ima i do sada nepoznatu, svemirsku dimenziju.

Dakle, nakon podužeg ( ili predugog) uvoda, da krenem ja na stvar, odnosno vino. Vino je na nosu prekrasno, možemo sad nadugo i naširoko pričati o notama tog mirisa, ali meni miriše na dobro vino iz Kutjeva. Ne znam da li je to botrytis, ali već sam probao plemenita vina iz Kutjeva s identičnim mirisom. U ustima je vino vrlo ugodno, kolegi Srđanu ću prepustiti da odredi da li je riječ o dunji ili zreloj jabuci, ali ako je riječ o dunji onda je to dunja od koje se rade džemovi i slatko, ne dunja koja se stavlja na ormar. Ono što meni nedostaje u ovom vinu je aftertaste, ne ostaje u grlu onoliko koliko bih ja možda želio, ali impresionira punoća i zaokruženost okusa ovog vina. Netko će možda reći „što bi ti želio za 40 kn“, ali početak je toliko dobar da mi je prosto žao što vino ne završava kao veliko vino. Ipak, istaknut ću možda i najimpresivniji detalj, a to je čaša s čije se stijenke vino vrlo dugo cijedi što svjedoči o gustoći ovog vina.

SUMA SUMARUM: Da, treba obavezno probati ovo vino jer ćete za 40 kn teško naći bolje vino, a posebno s karakteristikama terroira Kutjeva koje ono definitivno ima.

Obavezno posjetiti vinsku kuću/restoran Majetić i upoznati dobrog čovjeka Petra Majetića.

P.S. Naravno, zaboravio sam napisati preporuku hrane za ovo vino. Ja sam vino probao u društvu prijatelja Darka G. i Davora Lj., nismo bili od neke volje za jelo, a vino je sasvim dobro pasalo i vrlo glatko klizilo niz grlo. Dakle, ovo je ono što ja zovem „samostojeće“ vino, odnosno, vino koje je samo po sebi toliko dobro da mu ne treba nikakva hrana, a da ipak ne ostanemo bez preporuke za hranu opet ću zamoliti Srđana da napiše preporuku za hranu.

P.P.S. Možda bolje da napišem preporuku za muziku uz ovo vino; mi smo slušali Leonarda Cohena, ali vidim kako bi pasao i Đorđe Balašević, a možda i Ravnica, Slavonske lole…