nedjelja, 25. studenoga 2012.

Dežela ostala u prašini, Sabatina živi vječno

Posvećeno namještenim utakmicama, kupljenim ispitima i nagradama, doktoru Ivi i njegovim učenicima

 
Iako je bila prava jesen na kontinentu, mračna i tmurna, a i nekoliko puta je Ljubljanu okupala dobra kiša, dežela je barem po pitanju vina ostavljena u prašini i to od naših vinara.
 
Naime, bili smo na slovenskom festivalu vina u Ljubljani, meni prvi put i baš me zanimalo što će nam dežela ponuditi ove jeseni. Zaključak je da su ih naši vinari, kakvi bili da bili, pregazili i ostavili u prašini. Već neko vrijeme se kod nas slabo prodaju slovenska vina ( ili je to samo u mom okruženju ? ) i pitao sam se zašto, neko vrijeme je vladala i neka negativna atmosfera oko Slovenije uopće, a sad sam vidio da slovenski vinari ni ne zaslužuju mjesto pod našim suncem.
 
Prvo, cijela ponuda se svodi na nekoliko sorti; sauvignon blanc, chardonnay,  sivi pinot i malvazija s Krasa te merlot i cabernet sauvignon te nešto malo terana. Čak je vrlo malo crnog (modrog ) pinot-a, a i ono što je ponuđeno nije nešto posebno. Probali smo nekoliko vrlo solidnh vina, ali ništa spektakularno i možda je tu i najveća razlika, na svakom hrvatskom festivalu proba se barem 2 - 3 fenomenalna vina, a što se tiče bogatstva raznolikosti sorti tu nema nikakve priče.
 
Čak sam namjerno probao Šćurekov Up iz 2006 koji je tamo bio uvjerljivo najskuplje vino ( cca 280 kn ), ali to vino nije ni blizu Dubokovićeve Medvjedice koja je u tom cjenovnom razredu ( Medvida neću ni spominjati ) Uglavnom, Lazar je najbolje sumirao festival rekavši da "iebeš slovenski sajam vina kad je najbolje vino makedonski merlot" ( Chateau Kamnik ).
 
Na povratku smo proveli zanimljivih par sati  u Jaski u vinariji Tomac. Ovim ljudima želim svako dobro i uspjeh u poslu jer se vidi iz aviona da su posvećeni svom poslu i rade kako treba. Otprije sam znao da je Amfora 2009 od rajnskog rizlinga izvnredna ( iako prilično skupa ) i da je Classic vrlo zanimljiv pjenušac. Polusuhi rajnski rizling i crni pinot ( za razliku od Vinopije s kojim se obično slažem, a dao mu je 92 boda ) me nisu impresionirali, nedovoljno užitka za taj novac. Ipak, vjerujem u ove ljude, vidi se da su vinari i težaci i klanjam im se do zemlje, a svakome od srca preporuka da posjeti ovu vinariju, proba vina i upozna ove vrijedne ljude.
 
P. S. Koji kliše ( ili se piše cliche ) da upotrebim, a da nije previše dosadan?
 
Amerikanci kažu da su samo smrt i porezi ( death and taxes ) neizbježni.
 
Gary Lineker je rekao da je nogomet igra s loptom i 11 igrača sa svake strane u kojoj na kraju pobjeđuju Nijemci.
 
Kako li sam samo znao da će na Sabatini održanoj u Bolu na Braču pobijediti Linekerovi Nijemci ili da parafraziram autora:
Sabatina je izložba vina na kojoj pobjeđuju Zlatan Plenković i PZ Čara, pitanje je samo s kojim vinom, ove godine je od crnih Zlatan Plavac barrique, prošle običan plavac, slijedeće grand cru....itd, itd. Šampion bijelih vina ove godine je Marko Polo, kao i zadnjih 5 od 6, ili 4 od 5....nebitno je, dovoljno je glupo i bezobrazno. Pa kako vam više nije neugodno?
 
A već mi je sve bilo jasno kad sam taj četvrtak ukrcavao nešto na katamaran za Bol i koga li samo sretnem? Ako ste mislili Alena Bibića, Ivu Dubokovića, Lea Gracina... ili bilo koga tko ima ikakvu težinu u vinskom svijetu odgovor je negativan - mimoišao sam se na skali katamarana s našim županom Antom Sanaderom ( stoji li nomen est omen ? ) i nekim njegovim glavatim poslušnikom.
 
Sabatina ima 2 rješenja: jedno je da se ukine i tako prestane sramotiti i cijela Dalmacija i zdrav razum, a drugo je da pošalju nekoga u Poreč da pogleda Vinistru i pokuša nešto naučiti od onih koji to bolje rade. Vinistra je spektakl, prepun ljudi, vina  i događaja, sve ono što Sabatina u ovom trenutku nije, a ako ovako nastavi nikad neće ni biti.
 

 

nedjelja, 18. studenoga 2012.

Stativa Franje Tahija

Ponukan informacijom o 20% sniženju svih vina kod Franje Tahija, otišao sam do SuperKonzuma Sirobuja i pronašao 6 boca od kojih me stvarno zanimala samo jedna i to baš za potrebe ovog bloga, a i da imam nešto popiti uz ručak.
 
Naime, već su me nekoliko puta dobronamjernici upozorili da sam previše negativan po pitanju istarskih vina i vinara pa sam odlučio napisati nešto o istarskoj malvaziji. Čuo sam par pohvalnih stvari o Agrolaguninoj ( da, opet u Franjinom vlasništvu, miriše li ovo na monopol ili je prava riječ kartel ) malvaziji iz 2011, ali kako mi ne pada na pamet da istarsku malvaziju plaćam više od 30 kn tek sam jučer dobio priliku da je kupim za 32 kn. Zašto sam ovako tvrd i nepravedan prema vinarima čija se svježa vina ( ponajviše malvazije, graševine te neki pošipi) prodaju po 60 - 65  kn? Zar ne znam cijeniti njihov krvavi trud prvo u vinogradu, a zatim i u podrumu? Ne shvaćam li koliko košta vinarska oprema i amortizacija iste? Ne znam li da država uzima 20 % od konačne cijene boce ( kod PDV-a od 25 % ) te još naplaćuje rješenja za puštanje vina u promet te tko zna što još?
 
E baš zato što znam koliko košta kilogram grožđa i koliko se vina dobije iz kilograma grožđa, zato smatram da hrvatski vinari s ovakvim vinima nemilo deru kožu svojim kupcima. A što se truda tiče, trudi li se išta manje profesorica matematike da nauči učenike, vozač autobusa da sigurno preveze putnike ili konobar u restoranu da posluži vino gostima? Koliko košta alat i oprema u bilo kojem drugom poslu, da se to možda drugima ne poklanja? Zar nije PDV svima isti?
 
Drugi plus koji dajem ovom vinu naslijepo je to što ima navojni čep - ako veliko vino kao što je Cloudy Bay može imati navojni čep onda može i svako hrvatsko vino koje je namijenjeno da se popije svježe, odnosno do slijedeće berbe.
 
Sad, nakon što sam vino otvorio i popio dajem mu prolaznu ocjenu, osjeća se sortna aroma malvazije, prolazi za 32 kune, ali samo prolazi, ne zove vas da ga opet kupite. U mom idealnom svijetu, ovo vino bi koštalo 15 - 20 kn kn, a neka "brendirana" malvazija tipa Benvenuti bila bi 30- 35 kn, PDV na vino bi bio 5 - 10 %, svaki hrvatski grad bi imao ulicu Miljenka Grgića, pilo bi se puno više i bolje, ali to je utopija koju vjerovatno nećemo doživjeti. Realnost je da je malvazija Benvenuti 65 kn, da je PDV na vino 25 %, da svaki hrvatski grad ima ulicu Mile Budaka, da je Zlatan Plenković veliki vinar, da Hajduk na Poljudu ne može pobijediti drugu momčad Dinama....
 
A možda u tom svijetu Franjo Tahi ne bi živio u dvorcu dok se njegovi podanici organiziraju u udruge tipa "Franak" boreći se protiv lihvarenja banaka kod stambenih kredita, ali nema veze, uvijek im za utjehu ostaje Multi Plus kartica pomoću koje sakupljanjem bodova mogu dobiti popust na kupnju artikala koji im ionako ne trebaju.
 
Mate Teklić

utorak, 13. studenoga 2012.

Quinoa, quinoa...

Jugo i samo jugo, dosadno i gnjilo, čini mi se da ipak bolje paše rimski naziv ovog mjeseca - novembar ( ako se dobro sjećam Rimljanima je godina započinjala u trećem mjesecu pa im je ovo zapravo bio deveti mjesec) nego hrvatski studeni jer studeni ni za lijek, toplo i gnjilo. Ipak, pozvani smo na Martinovo kod Ante Grabovca u Proložac, dobra prilika da se razbije jesenska monotonija.
 
Kako Peugeot šteka s platinama ( to je onaj dio koji više ni nemate u autu ), krenuli smo teretnim autom i za cca sat vremena smo kroz vrleti Biokova i preko Kamenmosta na savršeno bistroj rječici Vrljici stigli do Grabovaca. Uzvanici urednim spiza uredna, ovi ljudi su preuredni u svakom pogledu. I zbog toga im prognoziram svijetlu budućnost, prodaju vina koliko naprave, mlade snage dosta dobro kuže vino i život ( Milan i Mislav ), a turističke sezone postaju dovoljno jake da absorbiraju njihovih 60 000 boca vina.
 
Ono što me živo zanima je što će uraditi s vinima iz berbe 2011 koje smo probali iz bačve ( en primeur u Dalmatinskoj Zagori, ha,ha,ha), a koja su jedno bolje od drugoga. Stvarno se teško odlučiti što je najbolje, od atipičnih sauvignon blanca i syraha preko cabernet sauvignona pa do crnog prošeka koji je ostavio u prašini Miloševog koji smo pili na Pelješcu. Moj favorit je syrah za kojeg smatram da se sad pretoči iz bačve u bocu bio bi uvjerljivo najbolji hrvatski syrah. Da, znam, može se reći da mi nismo zemlja syraha, ali kako bilo da bilo ovo vino je odlično.
 
Strah me jedino da će Grabovci ova sva pojednično prekrasna vina nekako iskupažirati i dobiti neku amorfnu masu koja neće ničim odskakati, odnosno, da će na teren izaći momčad odličnih pojedinaca koji zajedno igraju kao grupa građana - svaka sličnost s trenutnom igrom Arsenala ili Reala je namjerna. Ovo sam napisao jer sam prošle godine u neetiketiranoj boci dobio od Ante Grabovca izvanredan crni pinot ( i to u zemlji koja ne impresionira crnim pinot-ima ) koji nikad nije ugledao svjetlo dana na tržištu, već se vjerovatno utopio u Modro jezero reservi ili sličnoj kupaži.
 
Kako sam slijedeći dan igrom slučaja ostao u kući bez vina za ručak, skoknuh do skladišta i potegnem prvu bocu s police kad ono bingo - Radovićev Dingač Reserva 2008. Ovo vino je toliko dobro da se odmah plasiralo na 2. mjesto ovogodišnjih crnih vina koje sam probao. Na žalost, podsjeća me malo na Karl Malone-a i Utah Jazz koji su na svom vrhuncu bili za vrijeme velikog Michael Jordana i Bullsa. Da su bilo kad a ne tada igrali, uvjerljivo bi osvajali NBA titule, a na žalost tako i ovaj Dingač ima svog Medvida 2008 koji je jednostavno spektakularan i nenadmašan.
 
Uživajući u Radovićevom ostavarenju razmišljam o plavcima iz 2008 koje sam probao ( Medvid spektakularan, ovaj izvanredan, još nekoliko vrlo solidnih ) postajem prilično siguran da je 2008 godina plavca malog, a vjerujem i sličnih sorti u Dalmaciji ( Babić Suha Punta, Pribidrag, Korlat Syrah).
 
P. S. Stvarno neki ljudi imaju sreće u životu, a sve je očitije da sam ja među njima. Naime, dok smo mi guštali kod Grabovca u prekrasnim vinima i spizi, u restoranu "Kadena" koji je udaljen cca 400 m od mog doma društvo odabranih jadnika ( nadam se da nisu morali to i platiti ) su morali piti vina Trapana, Matoševića i Senjkovića te uživati u hrani "vrsnog kulinarskog tria" kao što je npr.
( citiram Slobodnu Dalmaciju ):
 
oni
"kozicama mariniranima u medu aromatiziranom s mentom na quinoi s pjenicom od kapule",
a mi pašticadu
 
oni
"krem juhi od bijelog fažola i smeđe leće sa svinjskom potrbušinom",
a mi pečenicu s gradela.
 
Još jednom ti hvala Ante na pozivu u imotsku krajinu, još jednu od kolijevki dalmatinskih velikih vina, stvarno sam uživao, a nakon ovog članka u Slobodnoj Dalmaciji vidim i koliko imam sreće u životu.
 
Inspiriran Tinovim "bljeskom slavna šestopera i mirisom bora kalopera" želim da i dalje "tamo, tamo da putujem" - prema Dalmaciji, zemlji velikih vina, a njima posvećujem svoj prvi haiku:
 
Quinoa, quinoa,
                        jebo vas ja!