Tignanello, Del Piero, Ferrari...

Kako rijetko pijem i slabo poznajem "svjetska" vina dobio sam priliku da probam jednog teškaša, "SuperToskanac", Tignanello 2009 od Antinori-a. Obitelj Antinori se duže bavi vinom nego Hrvati prevarama pa valjda znaju što i kako rade. 

Dakle, riječ je o vrlo moćnom, ali prilično grubom i sirovom vinu - kao da u svakom trenutku dok ga pijete vapi da ga pustite da odleži u boci još koju godinu. Razumijem ja da Antinori osjeća komercijalni pritisak pa mora ranije pustiti vino na tržište, ipak kad ležiš na nekoliko milijardi Eura ne možeš dozvoliti da propustiš još poneki milijun. Sličan problem ima jedan talentirani kaštelanski vinar čiji je zinfandel već izašao na tržište, a da odleži još par godina bio bi mega vino, ali o tom potom. 

Problem koji ja imam s ovim vinom nije njegova sirovost već nedostatak aromatike, ne vidim zašto bi netko potrošio 516 kn za ovo vino. Možda bi bolje pasalo uz neko bogato mesno jelo, ali...Ovo vino je najsličnije Plavcu malom Korte Katarine, ali kad se sjetim što sam sve rekao i pomislio o 180 kn cijeni njihovog vina onda se Marku Pavlaku i cijeloj toj ekipi iz Korte Katarine moram izviniti. Jednostavno, previše para za premalo muzike od ovog Tignanella.

Međutim, vidim tko može kod nas piti ovo vino - dakle, živimo u urbanim vilama u podsljemenskoj zoni u Zagrebu ( u naravi hladne, sterilne trokatnice ), vozimo terence, imamo Štefa u gradskom poglavarstvu koji nam sredi da gradski poslovni prostor u epicentru grada platimo po cijeni prostora u Drnišu,  pijemo koktele u "Hemingwayu", iebemo sponzoruše, jedemo u Marcellinu ili koji je već restoran trenutno u điru, đirajemo jahtom po Kornatima gdje nam uvaljuju stare škarpine i šampjere po 800 kn, ali nema veze, to je naš đir, a frišku ribu ćemo prepustiti zavidnim luzerima kao što su Mate Teklić i slični. 

Ovaj Tignanello me još jednom uvjerio da sam u pravu kad mislim i glasno kažem da su najbolja hrvatska vina svjetski vrh vrha, ali malo tko u svijetu za to zna. Naime, i dalje tvrdim da je kod nas piramida vina iskrivljena, odnosno da su naša najbolja vina uvjerljivo potcijenjena, a prosječna ili ispodprosječna kao što su npr. istarske malvazije debelo precijenjena. O tome koliko su precijenjeni razno-razni Pelješci ili kutjevačke graševine od litre neću ni govoriti jer je to tržište već davno dokazalo, dovoljan dokaz su makedonski vranci od litre  koji se prodaju u hektolitrima ili megalitrima jer su u toj cjenovnoj kategoriji uvjerljivo bolji od naših ligabuja. 

Od ovog trenutka uvodim u vinski svijet pojam "SuperDalmatinac" i krećemo s degustacijama vina za koje sumnjamo da bi mogli postići ovaj status. U mojoj glavi su ovaj status već postigli Milošev Stagnum '03, Selekcija '03, Medvid ' 08, a kad novi vinogradi zinfandela dođu u punu snagu dobro će se nakriviti ionako krivi toranj u toskanskoj Pisi. 

Mate Teklić vs Mate Teklić

Dakle, da vidimo kako je to stajati s druge strane barikade, odnosno kako se vinari osjećaju kad ja pišem o njihovim vinima. 

Tema je vino pod radnim imenom Mate Teklić jer ako su Rolling Stones svoj prvi album nazvali Rolling Stones onda i ja mogu svoje vino ovako zvati barem dok ne ugleda svjetlo dana.

Riječ je o cabernet sauvignon blendu, prošla jematva, 90 % grožđa je iz Baranje, točnije iz Suze, a 10% iz Oriovca kod Slavonskog Broda ili u vinskim krugovima poznatijeg Brodskog Stupnika. Pošto je prošla berba u Baranji bila, kako bi se vinarski reklo zahtjevna, a zapravo očajna, morao sam reagirati i posegnuti za jačim oružjem iz drugog terroira.

Miris je neprimjetan, a ako ga se i primijeti, nećete se usrećiti. Boja je još manje impresivna, o gustoći neću ni pisati. Force ima malo i ništa, a da ga nisam pojačao pojačanjem iz Oriovca ne bi imao doslovno ništa.  Naravno, kako sam bio dovoljno glup da ne odlijem cca 200 l tekućine iz masta i od toga napravim dobar rose, a ostatak koncentriram odnosno zagustim, ostalo je što je Bog ili priroda dala, tanka crvena tekućina ( di su one lipe, Paint it black, boje o kojima sanjam). A odavno mi je istinski original Mišo Poljak iz Sinja rekao kad ga je izvjesni Mate Jukić smijenio s pozicije trenera KK "Alkar" - " a di si ti vidio pametnog Matu", to sam i ja još jednom dokazao.

Međutim, vrag ipak nije tako crn (ili bijel ovisi s koje strane gledate) jer sad započinje bolji dio ove priče. Vino je u ustima dobro, ima finu aromatiku cabernet sauvignona. Koristeći zagrebački pederski rječnik rekao bih da se osjećaju kupine i to one ubrane između 43 i 45 sjeverne paralele između 8 i 8 i 30 ujutro, nabijem ih na kupine. Ono što je još bolje je kiselina ( za neke pretjerana s 6.7 ) koja daje pitkost ovom vinu. Retro okus baš i ne razbija, ali aromatika Baranje ili vinograda velikog Zolike Pinkerta ( i to velikog ne u smislu Alexa Fergusona, Murine ili Rocca Siffreddi-a, već u najizvornijem ljudskom smislu velikog čovjeka) te velike pomoći mog imenjaka X i na kraju se ipak stekne dobar doživljaj vina bez obzira na loš početak.

E sad, pošto još nisam odlučio da li ću uopće prodati ovo vino, kad bih se odlučio prodavati boce, koliko bi bila cijena boce?

Recimo 50 kn, ali kako mi žena studira, a imamo 2 mala sina idemo na 60. Punac i punica ne rade, treba i njima pomoći, 75. Peugeot bi trebao restaurirati temeljito, 90. Žena želi na kraju ljeta sa sestrom i majkom otići u Istanbul, 100. Mate Bajamić je poskupio krafne s vanilijom, 120. Gram kokaina je 800 kuna, 150. Bolje kurve na Reeperbahnu u Hamburgu su cca 100 Eura, idemo na 180. Egzotične kurve u Amsterdamu su 120 Eura, možemo ići s vinom na 200. Ja sam jedini muškarac na svijetu koji je bio u Amsterdamu, a nije vidio Red Light District. Nisam doduše vidio ni muzej Rembrandt van Rijna, ali za muzej mi  žena vjeruje, a za Red Light district nikad neće povjerovati da ga nisam posjetio. 

Trebalo bi otići na sajam prirodnih vina u London, 250. Nisam nikad bio u Bordeaux-u, trebalo bi otići, 300. Medvid Ive Dubokovića je 350, a ja se znam javiti na telefon, 400. Kad sve bolje sagledam, 500 je najrealnija brojka, ali toliko košta Dingač Saints Hills, a kako oni dostavljaju vina terencima to ipak nije moj đir, najrealnija brojka je 450. 440 ipak najbolje zvoni. Vozim Peugeot 404 i malom permutacijom znamenki došli smo do idealne cijene mog vina, 440 kuna. 

Računajmo dalje - 2000 boca po 440 kuna je 880 000 kn ukupan prihod. Nek' sam imao 60 000 kn troškova, ostalo bi 820 000 kn. Što danas mogu uraditi s 820 000 kn? Ne mogu za te novce kupiti KK "Jugoplastiku" koju su beskičmenjaci u strahu od nacionalističkog smeća nazvali KK "Split". Aston Martin DB 6 iz '68 je cca 200 000 funti odnosno 2 milijuna kuna. Let u svemir s Bransonom je još skuplji pa se rješenje nameće samo po sebi - vino se neće prodavati, samo razmjenjivati sa sličnim vinima. Dakle, ako sretnem Antinori-a, mijenjat ću ga za Solaiu. Zvonku Bogdanu ću uzeti Merlot 2009, sinu Roberta Mondavi -a Opus One, a kod Andra Tomića mi je dovoljna i čaša onoga što smo pili iz tanka jednog vrućeg ljetnog dana 2009e u Jelsi. 

Mate Teklić, S.E.

Svjetska promocija vina Mate Teklića

Nakon par godina (ne)uspješnog pisanja o vinu došlo je vrijeme da ga i uradim te je nakon višemjesečnog dozrijevanja vrijeme da ugleda svjetlo dana ( a i noći).

Svaka sličnost s Robertom Mondavi-em na ovoj slici je namjerna - kasni početak karijere, ćelavost, karirana košulja, drvene bačve...

Das ist Walter, zapravo cabernet sauvignon ( na slici):

Stoga, pozvani ste na svjetsku promotivnu turneju ovog vina, raspored promocija slijedi:

Split - 22.05., Klub gurmana i hedonista, Radunica

Tompojevci - 25.05. - Chateau Beroche

Vukovar -26.05. - Teleoptik garden, Borovo naselje

Plitvice - 28.05. - Roni's choice

Omiš - 30.05 - kod Mare Joskanove ( za istinske gurmane i hedoniste dosta )

Stanići - 01. 06. - Deno's tinhouse (plaža)

Tučepi - 02.06. - fine dining restaurant "Jeny"

Podgora - 03.06. - David yacht, porat u Podgori

Travnik, Bosnana - 09.06. - još ćemo vidjeti, sigurno pod Vlašićem

Šibenik - ? - fine dining restaurant "Pelegrini"

Seattle, SAD - 23.08. - Orcas Island, Rosario Resort

Tihany, Mađarska - 23.09. - Juhasz Balazs Pince, Balaton

Telšiai, Litva - 29.09 - Džiugas house

Nižni novgorod, Rusija - ? - ?

Novac za karte neće biti vraćen za prezentacije koje se ne održe jer ionako nitko ništa ni ne plaća.

Mate Teklić, S.E.

Put u Međugorje kroz bocu vina

Posvećeno svima koji hodočaste u Međugorje, piju Malvaziju Kozlović ili vjeruju da slušanje "Hotel California" od Eaglesa naopako (kako se to uopće radi?) ima veze sa sotonizmom  

Kao što se više-manje zna za fenomen Međugorja u svijetu i što se dogodilo 25. 06. 1981.tako se ovaj post bavi fenomenom hrvatskog vinskog svijeta - Malvaziji Kozlović. Da, sjećam se jedne ljetne nedjelje dok je Međugorje još uvijek bilo malo uspavano selo kod Mostara, dok je iza crkve bilo polje s duhanom, preko puta su se prodavale izvanredne pomidore, a stariji ljudi su izlazili iz crve u tamnim (misnim) odijelima. Fast forward u 2013 i uskačete direktno u betonski Las Vegas s plastičnom religijskom bižuterijom iz Kine, betonskim apartmanima, kičom koji vas podsjeti da i siromaštvo ima nekih dobrih strana.

Dakle, prije 6 - 7 godina kad sam se ja uključio u ovaj svijet 3 vina su se tražila i tražila i tražila....Pošip PZ Čara, Zlatan plavac i Malvazija Kozlović. Fast forward u 2013, Zlatan plavac se traži i ne traži, Pošip Čara je preskočio berbu ( sad se prodaje 2011, a prije bi do 1. maja rasprodali staru berbu), ali Malvazija Kozlović rides on, čini mi se nikad jača. Možda je situacija nešto drukčija u Zagrebu, na Kvarneru ili čak u Istri, ali najjače dalmatinsko bijelo vino je definitivno Malvazija Kozlović. Ajmo vidjeti zašto.

Još jedna digresija - ovo vino se nikad nije moglo kupiti u samoposlugama, međutim naletjeh na bocu u "Victi" i gle čuda, moja boca berbe 2012 je deklarirana kao vrhunsko vino s 12,6 % alkohola, a "Victina" kvalitetno vino s 12,8 % alkohola. Oho, znači Gianfranco ima jednu bocu za obične smrtnike, a drugu za asove. Obični smrtnici je plaćaju 100 kn (99,90), a asovi 66 kn. Stavit ću se za trenutak u kožu običnog smrtnika koji ovo vino plaća 100 kn, zahvalan je Dr. Franji što mu je stvorio državu, za sve zlo i naopako krivi EU i komuniste ( da, oni baš idu pod ruku), mrzi Srbe i pedere....you get the picture.

Što reći o samom vinu? Miris korektan ali nenaglašen, sortna aroma malvazije se osjeća ( čak drugi dan i bolje nego prvi), tehnički solidno napravljeno, ali vino ne impresionira, da ne znam o kojem vinu se radi mislio bi da je ovo just another malvazija. Čak mi se čini da je ovo slaba izvedba u usporedbi s drugim berbama istog vina. Za 30 - 40 kn bilo bi OK vino, za 66 kn nema dovoljno radosti, a za 100 kn slobodno skočite s 2. kata na glavu u tragičnoj verziji ili iskidajte tih 100 kn i pustite da lete s prozora, osjetit ćete puno više radosti. One koji ovo vino plate 220 kn u restoranu neću ni spominjati, direktno ih okrivljujem što nisu otišli u Međugorje i to dali za lemozinu.

Zašto onda dalmatinski ugostitelji režu žile kad Malvazije Kozlović nemaju u lokalu ili zašto dalmatinski vinoljupci svršavaju pijući ovo vino? Postoje 2 mogućnosti: jedna je da ljudi piju etikete i priču, svaki pravi snob ima svoj lineup simbola, ali imao je i Zlatan plavac priču pa di je sad? Druga mogućnost je da je ovo vino stvarno maximum spoznaje za dobar broj vinoljubaca, odnosno da su stvari uvijek onakve kakve stvarno jesu, da je vinska kultura kod nas ipak zapravo takva kakva je pa se ovo vino doživljava kao nešto posebno.

Kakav Kotler, kakav Steve Jobs, Gianfranca Kozlovića se treba slaviti kao gurua marketinga, ne zaslužuje ništa manje od spomenika u prirodnoj veličini. Priča o ovom vinu se treba na svim fakultetima predavati kao case study uspješnog marketinškog projekta. Stavio si svoj Momjan na marketinšku kartu svijeta, da te barem pronašao Robert Parker, Ivan Jakovčić bi sad bio Barroso, a ne iskompromitirani politički gubitnik što stvarno i je. Neka pate dušmani sa svojim chablisima, sauvignon blanc-ima, kvragu svi ti pošipi, sve si ih zavezao u grop, a mi koji smo od toga imali koristi smo ti zahvalni do groba pa ako ikad poželiš Akrapovičev auspuh za svoju Hondu Transalp samo se javi, dogovorit ćemo se.

Mate Teklić, S.E:

Supersorta bez našeg sokaka

Nakon duže pauze bez ikakvog opravdanja, jer posao i sve ostalo se ne kvalificiraju kao ozbiljna opravdanja, vraćam se blogu i pokušat ću napraviti seriju testova mainstream hrvatskih vina. Za početak, krenut ćemo s jednom svjetskom "supersortom" koja kod nas ima težinu otprilike kao hvarska bogdanjuša u Podravini, ili ipak malo veću, kao hvarske lignje u Podravini. Riječ je o sauvignon blancu, svjetskom sinonimu za pratitelja školjki, ribe i inih plodova mora, a koji se kod nas ipak treba dobro ciljati da bi se pronašao u ponudi.

Dakle, što hrvatsko vinarstvo nudi u ovom "sovinjonskom"trenutku: krenimo od Zagorja i Međimurja i cijelog niza bezličnih ostvarenja koja su uglavnom polusuha i šećerom okusno iznivelirana s izuzetkom, možda, Jakopiča. Imamo i neke istarske blijede pokušaje koji su urađeni na isti kalup kao chardonnayi i malvazije pa da čovjek ne pročita etiketu ne bi znao što pije, daleko od ikakve sortnosti. Imamo i nekakav mainstream hrvatskih sauvignona tipa Krauthaker, Zdjelarević koji ponekad ubodu dobro vino ( Krauthaker nefiltrirani 2005), ali daleko je to od impresivnog. Imamo i botritični Enjingijev, ne hvala. Tomac - ne, imamo njegovih boljih ostvarenja. Galić - jedna berba impresivna, čekamo daljnji razvoj situacije.

Neka mi oproste oni koje sam zanemario ili čija vina nisam probao, ali izvjesni MT u svojoj vinoteci drži samo 2 sauvignona, Iuris (Erdut)- konzistentno izvrsna vrijednost za novac te Korak (Plešivica) - konzistentno dobro vino. U ovom postu osvrnut ću se na Korakov sauvignon blanc berbe 2012 kod koje me zainteresirao detalj klasifikacije kao kvalitetno vino nakon nekoliko "vrhunskih" berbi.

Također, želim testirati vlastitu objektivnost jer se kod vina često vežem za ljude i doživljavam njihova vina puno boljima nego što stvarno jesu - primjeri su Franc Arman, Nikola Roso, Robert Naprta koji su mi dragi kao ljudi pa mi je fokus zamagljen pri ocjenjivanju njihovih vina. Njihov totalni antipod je Korak, čovjek odiše tolikom hladnoćom da kad i po ovim ljetnim vrućinama uđe u neku prostoriju obavezno nabacite bundu ili barem kaput da se ne smrznete.

Dakle, vino je u čaši prilično blijedo, OK, iz sjevernih je krajeva, kratko je stajalo na dropu, miris uredan, "sovinjonski". Mogu sad pisati o bazgi, pokošenoj livadi, nepokupljenom otkosu sijena, ali meni ovo vino ima pravi sortni miris sauvignon blanca. U ustima uredno, arome dobro izražene, tehnički dobro napravljeno, aftertaste nije spektakularan, ali to se od friškog vina ni ne očekuje. Korektno, solidno, nećemo unucima pričati o ovom vinu, ali popit ćemo bocu do kraja( a možda naručiti i drugu, bez srama). 

Međutim, ono što mene impresionira kod ovog vina nije njegov apsolut ( jer on nije velik ) već me impresionira njegova relativna vrijednost - dakle, za friška vina berbe 2012 na hrvatskom tržištu ovo je zvijezda. Žlahtine mu nisu do nožnih zglobova, malvazije ni do koljena, a na druga vina neću trošiti ni riječi. Možda je 90 kn malo previše za bocu friškog vina u današnjoj ekonomskoj situaciji  u RH, ali bolje popiti solidno vino za 90 nego baciti 40 za žlahtinu ili 65 za malvaziju.

Stoga, Korak je i dalje numero uno sovinjonista u mojoj vinoteci. Nećemo ga usporediti s Cloudy Bay-om, ali uživajmo dok traje, vino je ipak stvar trenutka, a taj trenutak kaže da je ljeto i da će vam pasati ovakvo vino.

Chateau Haut Marbuzet i orasi iz Drenovog dola

Da, takav je bio tjedan, pa i mjesec, kiša i samo kiša, ubilo me jugo. Ipak, uspio sam se ubaciti u svijet , malo jačih Bordeauxa i u Tompojevcima po ubitačnoj kiši posaditi 3 oraha, poklon iz Drenovog dola, Jajce, BiH (hvala ti dida Stanko).

Jedna od genijalnijih stvari u vinskom svijetu je definitivno bordoški klasifikacijski sistem star, ako se varam, 160 godina koji s manjim izmjenama prilično uspješno furaju i dana - danas. Dakle, nakon onih 5 liga Grand cru classe imamo cru burgeois pa onda bezbroj običnih jazavaca. No međutim, pače i poglavito, glede i unatoč, u okviru tih "buržuja" imamo i 9 "cru burgeois exceptionnele", da mi je samo znati na koji su se način oni izvdvojili.

Jedan od tih "ekscepcionalaca" je i Chateau Haut Marbuzet iz St. Estephe-a, klasični miks od 50 % cabernet sauvignona-a, 40 % merlota i ostatak cabernet franc-a. Berba 2005 je jedna od jačih berbi u Bordeaux-u pa da vidimo...

Miris dobar, bobičasto voće cs-a ne dominira i tlači kao kod priličnog broja Čileanaca, u ustima vrlo solidno i pitko, aftertaste također solidan, tehnički jako dobro urađeno, bez ikakvih stranih primjesa i primisli. Sjedi, vrlo dobar 4. Sve bi to bilo u redu da ovo vino ne košta cca 400 kn, tako je i po cijelom svijetu prema wine-searcher-u. Samo neka mi netko kaže da je npr. Plavac mali Grgić ( možda najsličnije vino ovome) s 210 kn precijenjeno vino.

Postoji osnovna razlika između dobrih "naših" i bjelosvjetskih vina, a to je toplina, duša, ne znam ni ja kako to želite nazvati, ali kad ja popijem naše dobro vino osjećam se ponesen i oplemenjen tim iskustvom. Možda je posrijedi suha tvar, možda antocijani, možda emocije, ali ima nešto posebno u našim dobrim vinima. I zato ću po 100i put ponoviti ono što sam skužio odavno: naša piramida vina je iskrivljena, vrh joj je prenizak, a  baza preširoka - odnosno, naša najbolja vina su jako potcijenjena, a ogroman broj škovaca koje ljudi piju ( i plaćaju) na dnu piramide su iznimno precijenjena.

P.S. Ovaj mjesec sam napravio i jednu mega grešku i komentirao post jednog od zagrebačkih blogerskih vinoznanaca - mea culpa, mea maxima culpa. Nikad više, obećavam. Lazare, ako me ikad više vidiš da sam to samo i pokušao uraditi odmah lijevi kroše, ne pitaj, samo tuci. Blago Zlatanu Plenkoviću, Andru Tomiću i sličnima dok je ovakve publike kojoj se mogu prodavati muda za bubrege, smrad za karakter, loše za dobro.... To je ekipa koja miris šporkog podruma u vinu proglašava za "karakter" plavca. Znači, dobro urađena vina kao što je Grgićev plavac nemaju karakter? To što vino ne smrdi znači da mu fali karakter?  

Da, to je otprilike kao da izađeš s prekrasnom ženom kojoj smrdi iz usta. Da li su to slabe higijenske navike ( ne pere zube ili ne odlazi zubaru) ili njen karakter? Ako to zovete karakterom, onda best of luck in all your future endeavours, mene čeka svinjski but koji će pratiti englesko pivo. Sretan Uskrs onima koji slave, a svima poruka da što manje čitaju blogove o vinu, više da ga piju.

Mate Teklić, S.E.

Veljača prevrtača, nikad jača

Da, izgleda da će 2013 biti jaka vinska godina, barem u našem klubu. Iako je vrijeme ubitačno, s puno juga i kiše, vina će izgleda spasiti stvar.

 

Veljača je započela degustacijom syraha ili shiraza - Feravino 2009, Chateau Kamnik Ten barrels 2009, Korlat 2008 i Bas de Bas Bibich 2008. Složili smo se da je Chateau Kamnik dobio ovu utakmicu, riječ je o izvanredno koncentriranom i moćnom vinu s ne pretjeranim alkoholom - 13.8 % ( ovih dana to izgleda relativno nisko, s kakvim se moćnicima srećemo) i vrlo interesantnih aroma. Iako Kamniku priznajem pobjedu, moj favorit u syrahu ostaje Korlat 2008 jer je to vino koje se toliko lako pije ( o boji neću ni pričati, samo ću reći da ulazi u moju "Paint it black" kategoriju) da se takvo vino proba u Dalmaciji jednom u........Interesantno, 2009 berba Korlata nije ni sjena 2008, a već izbacuju 2010 tako da se bojim da svjedočimo kraju nečeg što je moglo biti vrlo interesantna priča.

 

Tjedan smo otvorili spektakularnim cabernet sauvignon-om koji je donio Bojan Gajić iz produkcije Alena Bibića ili Bibich-a 2006. Do ovog ponedjeljka najbolji HR cab. sauvignon za mene je bio Zdjelarevićev iz 2004 i volio bih da ih mogu usporediti head to head pošto mislim da je moja spoznaja vina u međuvremenu dosta napredovala pa ne bi bilo fair da ono što smo zadnje probali bude i najbolje. Naime,ovdje u splitskoj Radunici još ima ljudi koji kažu da još Messi ima puno kruha pokusati da uhvati Juru Jerkovića. Bez obzira na sve, Bibićev cs je iznimno voćan, ali ne čileanski umarajuće, ne, nećete ni u jednom trenutku pomisliti da pijete sok od ribizle kao kod mnogih Čileanaca, već pravo zrelo vino. Zaokružen je i dobro odležan, bez stranih primjesa i primisli, pravo vino od početka do kraja. Hvala ti Alene što si uradio ovakvo vino i hvala ti Bojane što si nam ga predstavio.

 

Drugi biser se dogodio jučer kad nam je u vinoteku banuo biser iz Ivan doca na Hvaru, izvjesni oriđinal Carić s bocom Plenkovićevog crljenka za izvoz jer oni su kao prijatelji pa razmjenjuju vina. Da vinari imaju razno-razne boce, to već svi znamo, ali da se radi distinkcija vina za izvoz vs vina za obične smrtnike tj. hrvatsku bagru, to je ipak korak naprijed u mojoj spoznaji. Da, ovo vino je bolje od one škovace koja se prodaje po cca 130 kn pod imenom Zlatan Crljenak, ali nije ni ovo za voditi doma pokazati materi.

 

Ali to nije sve za jučerašnji dan; odemo na bakalar i društvo nam pravi boca Robert Mondavi cabernet sauvignon 2007. Po vintage chart-u 2007 je velika berba u Napi, a to je ovo vino i dokazalo. 15.5 % alkohola, ali toliko dobro napravljeno i zaokruženo, tako se lako pije kao da ima 11.5 % alkohola. Ovaj cs nije toliko voćan koliko Bibićev, ali vrlo punog tijela  i moćan s nijansu zrelijim aromama. Međutim, ono što me prestravilo i skoro natjeralo da natjeram ženu da spakira djecu i krenemo živjeti u Ameriku je kad sam čuo da je ovo vino u Americi u maloprodaji 20 $. Da, 20 dolara, odnosno 20 kuna ako živite u San Franciscu, pa otići ću živjeti u Ameriku samo da mogu piti ovakva vina za 20 kuna. Da, dobro možda se ne slažete s mojom relativizacijom američke kupovne moći pa želite gledati apsolutno, odnosno ¸ako pronađete u Hrvatskoj bolje vino od ovoga za 120 kn ja odmah skačem s krova vinoteke na glavu, s dobrih 12 m visine.

 

Da, možda mi je ipak bolje da krenem put Amerike, možda netko pronađe Zlatan plavac barrique za izvoz pa me natjera da skočim. Mogao bih tamo otvoriti vinoteku i prodavati hrvatska vina u bocama za izvoz, recimo u Seattle-u bi se zvala "After rain", u San Franciscu gay-friendly vinoteka "Croatian Bishops' Dream", u Phoenix-u "Desert rose of Momjan", a poslovnica na Kubi bi prodavala prvenstveno vina Bruna Trapana, ne isključujući i druge istarske vinare čija vina idu s cigarama.

 

P. S. Ne znam da li itko primjećuje vozeći po Dalmaciji restorane i hotele s natpisima "Bikers welcome" ili "Bikers friendly"? Živo me zanima kad će se pojaviti natpisi "gay friendly" ili "Serbs welcome"? Možda kad za 20 kn kupite dobro vino u Dalmaciji? Ne budalo, to je Kalifornija pa ti sad "dream of Californication".

 

Mate Teklić, S. E.