četvrtak, 18. srpnja 2013.

Put u Međugorje kroz bocu vina

Posvećeno svima koji hodočaste u Međugorje, piju Malvaziju Kozlović ili vjeruju da slušanje "Hotel California" od Eaglesa naopako (kako se to uopće radi?) ima veze sa sotonizmom  

Kao što se više-manje zna za fenomen Međugorja u svijetu i što se dogodilo 25. 06. 1981.tako se ovaj post bavi fenomenom hrvatskog vinskog svijeta - Malvaziji Kozlović. Da, sjećam se jedne ljetne nedjelje dok je Međugorje još uvijek bilo malo uspavano selo kod Mostara, dok je iza crkve bilo polje s duhanom, preko puta su se prodavale izvanredne pomidore, a stariji ljudi su izlazili iz crve u tamnim (misnim) odijelima. Fast forward u 2013 i uskačete direktno u betonski Las Vegas s plastičnom religijskom bižuterijom iz Kine, betonskim apartmanima, kičom koji vas podsjeti da i siromaštvo ima nekih dobrih strana.

Dakle, prije 6 - 7 godina kad sam se ja uključio u ovaj svijet 3 vina su se tražila i tražila i tražila....Pošip PZ Čara, Zlatan plavac i Malvazija Kozlović. Fast forward u 2013, Zlatan plavac se traži i ne traži, Pošip Čara je preskočio berbu ( sad se prodaje 2011, a prije bi do 1. maja rasprodali staru berbu), ali Malvazija Kozlović rides on, čini mi se nikad jača. Možda je situacija nešto drukčija u Zagrebu, na Kvarneru ili čak u Istri, ali najjače dalmatinsko bijelo vino je definitivno Malvazija Kozlović. Ajmo vidjeti zašto.

Još jedna digresija - ovo vino se nikad nije moglo kupiti u samoposlugama, međutim naletjeh na bocu u "Victi" i gle čuda, moja boca berbe 2012 je deklarirana kao vrhunsko vino s 12,6 % alkohola, a "Victina" kvalitetno vino s 12,8 % alkohola. Oho, znači Gianfranco ima jednu bocu za obične smrtnike, a drugu za asove. Obični smrtnici je plaćaju 100 kn (99,90), a asovi 66 kn. Stavit ću se za trenutak u kožu običnog smrtnika koji ovo vino plaća 100 kn, zahvalan je Dr. Franji što mu je stvorio državu, za sve zlo i naopako krivi EU i komuniste ( da, oni baš idu pod ruku), mrzi Srbe i pedere....you get the picture.

Što reći o samom vinu? Miris korektan ali nenaglašen, sortna aroma malvazije se osjeća ( čak drugi dan i bolje nego prvi), tehnički solidno napravljeno, ali vino ne impresionira, da ne znam o kojem vinu se radi mislio bi da je ovo just another malvazija. Čak mi se čini da je ovo slaba izvedba u usporedbi s drugim berbama istog vina. Za 30 - 40 kn bilo bi OK vino, za 66 kn nema dovoljno radosti, a za 100 kn slobodno skočite s 2. kata na glavu u tragičnoj verziji ili iskidajte tih 100 kn i pustite da lete s prozora, osjetit ćete puno više radosti. One koji ovo vino plate 220 kn u restoranu neću ni spominjati, direktno ih okrivljujem što nisu otišli u Međugorje i to dali za lemozinu.

Zašto onda dalmatinski ugostitelji režu žile kad Malvazije Kozlović nemaju u lokalu ili zašto dalmatinski vinoljupci svršavaju pijući ovo vino? Postoje 2 mogućnosti: jedna je da ljudi piju etikete i priču, svaki pravi snob ima svoj lineup simbola, ali imao je i Zlatan plavac priču pa di je sad? Druga mogućnost je da je ovo vino stvarno maximum spoznaje za dobar broj vinoljubaca, odnosno da su stvari uvijek onakve kakve stvarno jesu, da je vinska kultura kod nas ipak zapravo takva kakva je pa se ovo vino doživljava kao nešto posebno.

Kakav Kotler, kakav Steve Jobs, Gianfranca Kozlovića se treba slaviti kao gurua marketinga, ne zaslužuje ništa manje od spomenika u prirodnoj veličini. Priča o ovom vinu se treba na svim fakultetima predavati kao case study uspješnog marketinškog projekta. Stavio si svoj Momjan na marketinšku kartu svijeta, da te barem pronašao Robert Parker, Ivan Jakovčić bi sad bio Barroso, a ne iskompromitirani politički gubitnik što stvarno i je. Neka pate dušmani sa svojim chablisima, sauvignon blanc-ima, kvragu svi ti pošipi, sve si ih zavezao u grop, a mi koji smo od toga imali koristi smo ti zahvalni do groba pa ako ikad poželiš Akrapovičev auspuh za svoju Hondu Transalp samo se javi, dogovorit ćemo se.

Mate Teklić, S.E:



petak, 28. lipnja 2013.

Supersorta bez našeg sokaka

Nakon duže pauze bez ikakvog opravdanja, jer posao i sve ostalo se ne kvalificiraju kao ozbiljna opravdanja, vraćam se blogu i pokušat ću napraviti seriju testova mainstream hrvatskih vina. Za početak, krenut ćemo s jednom svjetskom "supersortom" koja kod nas ima težinu otprilike kao hvarska bogdanjuša u Podravini, ili ipak malo veću, kao hvarske lignje u Podravini. Riječ je o sauvignon blancu, svjetskom sinonimu za pratitelja školjki, ribe i inih plodova mora, a koji se kod nas ipak treba dobro ciljati da bi se pronašao u ponudi.

Dakle, što hrvatsko vinarstvo nudi u ovom "sovinjonskom"trenutku: krenimo od Zagorja i Međimurja i cijelog niza bezličnih ostvarenja koja su uglavnom polusuha i šećerom okusno iznivelirana s izuzetkom, možda, Jakopiča. Imamo i neke istarske blijede pokušaje koji su urađeni na isti kalup kao chardonnayi i malvazije pa da čovjek ne pročita etiketu ne bi znao što pije, daleko od ikakve sortnosti. Imamo i nekakav mainstream hrvatskih sauvignona tipa Krauthaker, Zdjelarević koji ponekad ubodu dobro vino ( Krauthaker nefiltrirani 2005), ali daleko je to od impresivnog. Imamo i botritični Enjingijev, ne hvala. Tomac - ne, imamo njegovih boljih ostvarenja. Galić - jedna berba impresivna, čekamo daljnji razvoj situacije.

Neka mi oproste oni koje sam zanemario ili čija vina nisam probao, ali izvjesni MT u svojoj vinoteci drži samo 2 sauvignona, Iuris (Erdut)- konzistentno izvrsna vrijednost za novac te Korak (Plešivica) - konzistentno dobro vino. U ovom postu osvrnut ću se na Korakov sauvignon blanc berbe 2012 kod koje me zainteresirao detalj klasifikacije kao kvalitetno vino nakon nekoliko "vrhunskih" berbi.

Također, želim testirati vlastitu objektivnost jer se kod vina često vežem za ljude i doživljavam njihova vina puno boljima nego što stvarno jesu - primjeri su Franc Arman, Nikola Roso, Robert Naprta koji su mi dragi kao ljudi pa mi je fokus zamagljen pri ocjenjivanju njihovih vina. Njihov totalni antipod je Korak, čovjek odiše tolikom hladnoćom da kad i po ovim ljetnim vrućinama uđe u neku prostoriju obavezno nabacite bundu ili barem kaput da se ne smrznete.

Dakle, vino je u čaši prilično blijedo, OK, iz sjevernih je krajeva, kratko je stajalo na dropu, miris uredan, "sovinjonski". Mogu sad pisati o bazgi, pokošenoj livadi, nepokupljenom otkosu sijena, ali meni ovo vino ima pravi sortni miris sauvignon blanca. U ustima uredno, arome dobro izražene, tehnički dobro napravljeno, aftertaste nije spektakularan, ali to se od friškog vina ni ne očekuje. Korektno, solidno, nećemo unucima pričati o ovom vinu, ali popit ćemo bocu do kraja( a možda naručiti i drugu, bez srama). 

Međutim, ono što mene impresionira kod ovog vina nije njegov apsolut ( jer on nije velik ) već me impresionira njegova relativna vrijednost - dakle, za friška vina berbe 2012 na hrvatskom tržištu ovo je zvijezda. Žlahtine mu nisu do nožnih zglobova, malvazije ni do koljena, a na druga vina neću trošiti ni riječi. Možda je 90 kn malo previše za bocu friškog vina u današnjoj ekonomskoj situaciji  u RH, ali bolje popiti solidno vino za 90 nego baciti 40 za žlahtinu ili 65 za malvaziju.

Stoga, Korak je i dalje numero uno sovinjonista u mojoj vinoteci. Nećemo ga usporediti s Cloudy Bay-om, ali uživajmo dok traje, vino je ipak stvar trenutka, a taj trenutak kaže da je ljeto i da će vam pasati ovakvo vino.

nedjelja, 31. ožujka 2013.

Chateau Haut Marbuzet i orasi iz Drenovog dola

Da, takav je bio tjedan, pa i mjesec, kiša i samo kiša, ubilo me jugo. Ipak, uspio sam se ubaciti u svijet , malo jačih Bordeauxa i u Tompojevcima po ubitačnoj kiši posaditi 3 oraha, poklon iz Drenovog dola, Jajce, BiH (hvala ti dida Stanko).

Jedna od genijalnijih stvari u vinskom svijetu je definitivno bordoški klasifikacijski sistem star, ako se varam, 160 godina koji s manjim izmjenama prilično uspješno furaju i dana - danas. Dakle, nakon onih 5 liga Grand cru classe imamo cru burgeois pa onda bezbroj običnih jazavaca. No međutim, pače i poglavito, glede i unatoč, u okviru tih "buržuja" imamo i 9 "cru burgeois exceptionnele", da mi je samo znati na koji su se način oni izvdvojili.

Jedan od tih "ekscepcionalaca" je i Chateau Haut Marbuzet iz St. Estephe-a, klasični miks od 50 % cabernet sauvignona-a, 40 % merlota i ostatak cabernet franc-a. Berba 2005 je jedna od jačih berbi u Bordeaux-u pa da vidimo...

Miris dobar, bobičasto voće cs-a ne dominira i tlači kao kod priličnog broja Čileanaca, u ustima vrlo solidno i pitko, aftertaste također solidan, tehnički jako dobro urađeno, bez ikakvih stranih primjesa i primisli. Sjedi, vrlo dobar 4. Sve bi to bilo u redu da ovo vino ne košta cca 400 kn, tako je i po cijelom svijetu prema wine-searcher-u. Samo neka mi netko kaže da je npr. Plavac mali Grgić ( možda najsličnije vino ovome) s 210 kn precijenjeno vino.

Postoji osnovna razlika između dobrih "naših" i bjelosvjetskih vina, a to je toplina, duša, ne znam ni ja kako to želite nazvati, ali kad ja popijem naše dobro vino osjećam se ponesen i oplemenjen tim iskustvom. Možda je posrijedi suha tvar, možda antocijani, možda emocije, ali ima nešto posebno u našim dobrim vinima. I zato ću po 100i put ponoviti ono što sam skužio odavno: naša piramida vina je iskrivljena, vrh joj je prenizak, a  baza preširoka - odnosno, naša najbolja vina su jako potcijenjena, a ogroman broj škovaca koje ljudi piju ( i plaćaju) na dnu piramide su iznimno precijenjena.

P.S. Ovaj mjesec sam napravio i jednu mega grešku i komentirao post jednog od zagrebačkih blogerskih vinoznanaca - mea culpa, mea maxima culpa. Nikad više, obećavam. Lazare, ako me ikad više vidiš da sam to samo i pokušao uraditi odmah lijevi kroše, ne pitaj, samo tuci. Blago Zlatanu Plenkoviću, Andru Tomiću i sličnima dok je ovakve publike kojoj se mogu prodavati muda za bubrege, smrad za karakter, loše za dobro.... To je ekipa koja miris šporkog podruma u vinu proglašava za "karakter" plavca. Znači, dobro urađena vina kao što je Grgićev plavac nemaju karakter? To što vino ne smrdi znači da mu fali karakter?  

Da, to je otprilike kao da izađeš s prekrasnom ženom kojoj smrdi iz usta. Da li su to slabe higijenske navike ( ne pere zube ili ne odlazi zubaru) ili njen karakter? Ako to zovete karakterom, onda best of luck in all your future endeavours, mene čeka svinjski but koji će pratiti englesko pivo. Sretan Uskrs onima koji slave, a svima poruka da što manje čitaju blogove o vinu, više da ga piju.

Mate Teklić, S.E.

četvrtak, 14. veljače 2013.

Veljača prevrtača, nikad jača

Da, izgleda da će 2013 biti jaka vinska godina, barem u našem klubu. Iako je vrijeme ubitačno, s puno juga i kiše, vina će izgleda spasiti stvar.
 
Veljača je započela degustacijom syraha ili shiraza - Feravino 2009, Chateau Kamnik Ten barrels 2009, Korlat 2008 i Bas de Bas Bibich 2008. Složili smo se da je Chateau Kamnik dobio ovu utakmicu, riječ je o izvanredno koncentriranom i moćnom vinu s ne pretjeranim alkoholom - 13.8 % ( ovih dana to izgleda relativno nisko, s kakvim se moćnicima srećemo) i vrlo interesantnih aroma. Iako Kamniku priznajem pobjedu, moj favorit u syrahu ostaje Korlat 2008 jer je to vino koje se toliko lako pije ( o boji neću ni pričati, samo ću reći da ulazi u moju "Paint it black" kategoriju) da se takvo vino proba u Dalmaciji jednom u........Interesantno, 2009 berba Korlata nije ni sjena 2008, a već izbacuju 2010 tako da se bojim da svjedočimo kraju nečeg što je moglo biti vrlo interesantna priča.
 
Tjedan smo otvorili spektakularnim cabernet sauvignon-om koji je donio Bojan Gajić iz produkcije Alena Bibića ili Bibich-a 2006. Do ovog ponedjeljka najbolji HR cab. sauvignon za mene je bio Zdjelarevićev iz 2004 i volio bih da ih mogu usporediti head to head pošto mislim da je moja spoznaja vina u međuvremenu dosta napredovala pa ne bi bilo fair da ono što smo zadnje probali bude i najbolje. Naime,ovdje u splitskoj Radunici još ima ljudi koji kažu da još Messi ima puno kruha pokusati da uhvati Juru Jerkovića. Bez obzira na sve, Bibićev cs je iznimno voćan, ali ne čileanski umarajuće, ne, nećete ni u jednom trenutku pomisliti da pijete sok od ribizle kao kod mnogih Čileanaca, već pravo zrelo vino. Zaokružen je i dobro odležan, bez stranih primjesa i primisli, pravo vino od početka do kraja. Hvala ti Alene što si uradio ovakvo vino i hvala ti Bojane što si nam ga predstavio.
 
Drugi biser se dogodio jučer kad nam je u vinoteku banuo biser iz Ivan doca na Hvaru, izvjesni oriđinal Carić s bocom Plenkovićevog crljenka za izvoz jer oni su kao prijatelji pa razmjenjuju vina. Da vinari imaju razno-razne boce, to već svi znamo, ali da se radi distinkcija vina za izvoz vs vina za obične smrtnike tj. hrvatsku bagru, to je ipak korak naprijed u mojoj spoznaji. Da, ovo vino je bolje od one škovace koja se prodaje po cca 130 kn pod imenom Zlatan Crljenak, ali nije ni ovo za voditi doma pokazati materi.
 
Ali to nije sve za jučerašnji dan; odemo na bakalar i društvo nam pravi boca Robert Mondavi cabernet sauvignon 2007. Po vintage chart-u 2007 je velika berba u Napi, a to je ovo vino i dokazalo. 15.5 % alkohola, ali toliko dobro napravljeno i zaokruženo, tako se lako pije kao da ima 11.5 % alkohola. Ovaj cs nije toliko voćan koliko Bibićev, ali vrlo punog tijela  i moćan s nijansu zrelijim aromama. Međutim, ono što me prestravilo i skoro natjeralo da natjeram ženu da spakira djecu i krenemo živjeti u Ameriku je kad sam čuo da je ovo vino u Americi u maloprodaji 20 $. Da, 20 dolara, odnosno 20 kuna ako živite u San Franciscu, pa otići ću živjeti u Ameriku samo da mogu piti ovakva vina za 20 kuna. Da, dobro možda se ne slažete s mojom relativizacijom američke kupovne moći pa želite gledati apsolutno, odnosno ¸ako pronađete u Hrvatskoj bolje vino od ovoga za 120 kn ja odmah skačem s krova vinoteke na glavu, s dobrih 12 m visine.
 
Da, možda mi je ipak bolje da krenem put Amerike, možda netko pronađe Zlatan plavac barrique za izvoz pa me natjera da skočim. Mogao bih tamo otvoriti vinoteku i prodavati hrvatska vina u bocama za izvoz, recimo u Seattle-u bi se zvala "After rain", u San Franciscu gay-friendly vinoteka "Croatian Bishops' Dream", u Phoenix-u "Desert rose of Momjan", a poslovnica na Kubi bi prodavala prvenstveno vina Bruna Trapana, ne isključujući i druge istarske vinare čija vina idu s cigarama.
 
P. S. Ne znam da li itko primjećuje vozeći po Dalmaciji restorane i hotele s natpisima "Bikers welcome" ili "Bikers friendly"? Živo me zanima kad će se pojaviti natpisi "gay friendly" ili "Serbs welcome"? Možda kad za 20 kn kupite dobro vino u Dalmaciji? Ne budalo, to je Kalifornija pa ti sad "dream of Californication".
 
Mate Teklić, S. E.

ponedjeljak, 21. siječnja 2013.

2012, Bolt i Medvid

Prije nego započne 2104 ( a na dobrom je putu, koliko sam lijen pisati ) bio bi red ocijeniti 2012. Bila je to jedna solidna vinska godina u kojoj su se pored Usain Bolt-a istakli:


Crna vina:
Bijela vina:
1. One and only, Medvid 2008 - po Wine Spectatoru ulazi u kategoriju klasika, na skali od 50 - 100 zaslužuje minimum 102 boda, ali sami ga probajte pa ocijenite.
 
2.
 
3.
 
4. Dingač Radović Reserva 2008 - Karl Malone vino, da nema M. Jordana, odnosno Medvida bio bi numero uno, obavezno probati.       
1.Rajnski rizling Amfora 2009, Tomac - inače nisam nešto lud za ovim tipom vina(narančasto), ali ovo je fantazija. Zreo, pun okus, ovo je za mene veliko vino.
5. Babić Vinoplod 2008(suhi) – dobri stari babić i to od Vinoploda, da mi je samo znati znaju li poslovođe samoposluga što im se krije na policama.
 
6. Syrah Korlat 2008 – još jedno iznenađenje od istinskih luzera, svaka vam čast za ovo vino. Moj subjektivni doživljaj kaže da bi trebao biti plasiran skalu vise ,ali mislim da je objektivno babić za nijansu bolje vino.
 
 
2.Gruener Veltliner Schloss Gobelsburg  Steinsetz 2011 ime ovog vina nije bilo lako napisati, ali vrlo lako I ugodno popiti. Istovremeno i moćno i osvježavajuće, ne znajući gdje je uopće mjesto ovog vina na austrijskoj vinskoj sceni, ne čudi me da su austrijska bijela vina osvojila vinski svijet zadnjih nekoliko godina.


Iznenađenja:
Moje zablude:
1. Teran Petelin Rogelja, berba nepoznata – za moje standard ovo je čudo od vina; 12.06 % alkohola, lagano,a  prepuno mirisa i aroma, pravo iznenađenje.
1.Rose Ruby Trapan 2011 – kad sam ovo vino prvi put probao činilo mi se dobro, ali ne dovoljno dobro za tih 65 kn. Međutim, kad sam poslije probao nekoliko rose-a za koje  su tražili 80 do čak 100 kn onda sam shvatio da je zabluda moja.
2. Stagnum 2003 – dobri, stari Stagnum. Jasan odgovor na pitanju mogu li plavci stariti u boci. Da, ako ih radi netko tko zna što radi kao Frano Miloš.
2.Nevina 2010 – kad sam prvi put probao ovo vino bio sam jako zadovoljan, međutim svako slijedeće kušanje me potaknulo da se upitam kužim li ja išta o vinu ili je ovo vino u silaznoj putanji.
3.Merlot PZ Blato 2007 – izvanredna vrijednost za novac, iz vinogorja koje nema reputaciju za crna vina, od sorte koja na ovim prostorima ipak nije popularna kao plavac mali.
 
4.Sivi pinot Tilia 2012 – da, dobro ste pročitali, tako su autori rekli za berbu, živo i iskričavo, taman po mjeri.
 


Razočaranja:
1.Pinot noir - gledajući cijelu godinu popio sam najmanje 40ak pinot noir-a, a nisam ni u jednom pronašao nešto impresivno. Da, neki su imali nešto, ali to je daleko od velikih vina, nije mi jasno gdje i kako se generira taj mit.
2. Dalmatinska bijela vina – čast iznimkama kao što su pošipi Grgić, Korta Katarina, Intrada, opet smo svjedočili nedostatku dobrih dalmatinskih bijelih vina. Čak i ova dobra vina su za mene preskupa, a da ne govorim koliko sam popio vina od cca 50 kn+ koja želim zaboraviti. Jedino pohvalno je daljnji napredak imotskih kujunđuša iako sumnjam da će ikad doseći neki veliki rezultat.
3.Vinska scena – osim što se otvorilo nekoliko wine bar-ova, scena je i dalje vrlo siromašna, zatvorena i prepuna mitova. Previše se piju ligabuja ( čitaj ono što restorani nude kao kućna vina ), i dalje vlada istarska malvazija, previše dominiraju etablirana “imena”,  a premalo se afirmiraju novi igrači koji, srećom, niču kao gljive poslije kiše.