četvrtak, 18. srpnja 2013.

Put u Međugorje kroz bocu vina

Posvećeno svima koji hodočaste u Međugorje, piju Malvaziju Kozlović ili vjeruju da slušanje "Hotel California" od Eaglesa naopako (kako se to uopće radi?) ima veze sa sotonizmom  

Kao što se više-manje zna za fenomen Međugorja u svijetu i što se dogodilo 25. 06. 1981.tako se ovaj post bavi fenomenom hrvatskog vinskog svijeta - Malvaziji Kozlović. Da, sjećam se jedne ljetne nedjelje dok je Međugorje još uvijek bilo malo uspavano selo kod Mostara, dok je iza crkve bilo polje s duhanom, preko puta su se prodavale izvanredne pomidore, a stariji ljudi su izlazili iz crve u tamnim (misnim) odijelima. Fast forward u 2013 i uskačete direktno u betonski Las Vegas s plastičnom religijskom bižuterijom iz Kine, betonskim apartmanima, kičom koji vas podsjeti da i siromaštvo ima nekih dobrih strana.

Dakle, prije 6 - 7 godina kad sam se ja uključio u ovaj svijet 3 vina su se tražila i tražila i tražila....Pošip PZ Čara, Zlatan plavac i Malvazija Kozlović. Fast forward u 2013, Zlatan plavac se traži i ne traži, Pošip Čara je preskočio berbu ( sad se prodaje 2011, a prije bi do 1. maja rasprodali staru berbu), ali Malvazija Kozlović rides on, čini mi se nikad jača. Možda je situacija nešto drukčija u Zagrebu, na Kvarneru ili čak u Istri, ali najjače dalmatinsko bijelo vino je definitivno Malvazija Kozlović. Ajmo vidjeti zašto.

Još jedna digresija - ovo vino se nikad nije moglo kupiti u samoposlugama, međutim naletjeh na bocu u "Victi" i gle čuda, moja boca berbe 2012 je deklarirana kao vrhunsko vino s 12,6 % alkohola, a "Victina" kvalitetno vino s 12,8 % alkohola. Oho, znači Gianfranco ima jednu bocu za obične smrtnike, a drugu za asove. Obični smrtnici je plaćaju 100 kn (99,90), a asovi 66 kn. Stavit ću se za trenutak u kožu običnog smrtnika koji ovo vino plaća 100 kn, zahvalan je Dr. Franji što mu je stvorio državu, za sve zlo i naopako krivi EU i komuniste ( da, oni baš idu pod ruku), mrzi Srbe i pedere....you get the picture.

Što reći o samom vinu? Miris korektan ali nenaglašen, sortna aroma malvazije se osjeća ( čak drugi dan i bolje nego prvi), tehnički solidno napravljeno, ali vino ne impresionira, da ne znam o kojem vinu se radi mislio bi da je ovo just another malvazija. Čak mi se čini da je ovo slaba izvedba u usporedbi s drugim berbama istog vina. Za 30 - 40 kn bilo bi OK vino, za 66 kn nema dovoljno radosti, a za 100 kn slobodno skočite s 2. kata na glavu u tragičnoj verziji ili iskidajte tih 100 kn i pustite da lete s prozora, osjetit ćete puno više radosti. One koji ovo vino plate 220 kn u restoranu neću ni spominjati, direktno ih okrivljujem što nisu otišli u Međugorje i to dali za lemozinu.

Zašto onda dalmatinski ugostitelji režu žile kad Malvazije Kozlović nemaju u lokalu ili zašto dalmatinski vinoljupci svršavaju pijući ovo vino? Postoje 2 mogućnosti: jedna je da ljudi piju etikete i priču, svaki pravi snob ima svoj lineup simbola, ali imao je i Zlatan plavac priču pa di je sad? Druga mogućnost je da je ovo vino stvarno maximum spoznaje za dobar broj vinoljubaca, odnosno da su stvari uvijek onakve kakve stvarno jesu, da je vinska kultura kod nas ipak zapravo takva kakva je pa se ovo vino doživljava kao nešto posebno.

Kakav Kotler, kakav Steve Jobs, Gianfranca Kozlovića se treba slaviti kao gurua marketinga, ne zaslužuje ništa manje od spomenika u prirodnoj veličini. Priča o ovom vinu se treba na svim fakultetima predavati kao case study uspješnog marketinškog projekta. Stavio si svoj Momjan na marketinšku kartu svijeta, da te barem pronašao Robert Parker, Ivan Jakovčić bi sad bio Barroso, a ne iskompromitirani politički gubitnik što stvarno i je. Neka pate dušmani sa svojim chablisima, sauvignon blanc-ima, kvragu svi ti pošipi, sve si ih zavezao u grop, a mi koji smo od toga imali koristi smo ti zahvalni do groba pa ako ikad poželiš Akrapovičev auspuh za svoju Hondu Transalp samo se javi, dogovorit ćemo se.

Mate Teklić, S.E: