Posvećeno svim tajkunima, posebno hrvatskim
Da, vrijeme je ljetnih vrućina i recimo da je i u Klubu vruće. Nakon
jučerašnje avanture s jednim viškim plavcem, nazovimo ga x, koji, nota bene, i
nije bio tako loš, ali piti ga na +29 'C bio je zadatak za istinske mazohiste i
možda sljedbenike Jana Ackermanna, vrijeme je da se propije i neko bijelo vino.
Kao što se u naslovu vidi, taj doživljaj nam je omogućio izvjesni Franjo Tahi i
stoga smo mu jako zahvalni, toliko da možda i ne osjetimo grižnju savjesti kad
mu slijedeći put budemo punili džepove na blagajni nekog Konzuma.
Dakle, izvjesni gurman i hedonist, nazovimo ga Mate T., (43), Hrvat, otac,
muž i domaćin je po službenoj dužnosti ( ovo je odgovor svima koji su se možda
več upitali što gurman i hedonist radi kod Franje Tahija) jučer navratio do
Super Konzuma na Sirobuji i kupujući pored blagajne Medu Barnija ( svi koji
imaju malu djecu znaju o kakvoj prevari se radi) primijetio krajičkom oka
nekoliko boca vina. Pogledavši bolje, vidim da je neki Chateauneuf du Pape 200
kn, kažem stativa, ali upadne mi u oko 2 burgundske boce s blijedom etiketom i
jasno istaknutom cijenom od 50 kn. Pogledam malo bolje kad se ukaže Cloudy Bay
2008, glavom i bradom. Odnesem 2 boce u Klub i računam jednu ćemo sigurno
probati, a jedna se uvijek može uvaliti - nedavno je yours truly prodao cca 80
boca ovog vina nekim australskim bolesnicima koji na jahti u Hrvatskoj piju novozelandska
vina, ali to je druga priča i poanta je da znam koliko košta boca ovog vina.
Propisno ohlađen i serviran, između pisanja računa i posluživanja putnika
namjernika koji kupuju vina, na temperaturi od 10 do cca 25 koliko je vino
postiglo u vremenskom intervalu koji nam je trebao da popijemo bocu, ovo vino,
da citiram izvjesnog Lazara S. uz čiju pomoć sam dovršio bocu, je od ovog
trenutka benchmark za sauvignon blanc. Da, već sam pio sauvignon blanc iz Novog
Zelanda, doline Loire ili ako hoćete i Međimurja i Plešivice, ali ovo je
stvarno nešto posebno. Fino i mirisno na nosu, ukusno i neoptrećujuće u ustima,
a ostavlja aftertaste u grlu. Nije ni previše voćan, iako osjećam bazgu nema
pretjeranog dojma soka od bazge, ovo je jednostavno fenomenalno vino. Ono što
me posebno impresioniralo je što je vino zadržalo staturu i kad je temperatura
prešla 20 ' C jer ga nismo dodatno hladili. Jedino što mi ostaje je reći: hvala
ti Franjo Tahi na ovim trenucima istinskog uživanja u jednom velikom vinu.
Međutim, ova prča je vrlo poučna za shvaćanje same biti ljudskog postojanja:
dakle, možda smo uspjeli kod Franje Tahija dobiti vino vrijednost 200 kn za 50
kn, ali Franjo Tahi je ovo vino morao platiti 100 kn i ona slast pobjede koju
smo osjetili pobjeđujući ga za 150 kn je definitivno izgubljena jer je i Franjo
Tahi ovo vino morao kupiti kod nekog većeg Franje Tahija ( čitaj LVMH ) za 100
kn i tako je metafizički profitirao samo još veći Franjo Tahi odnosno Bernard
Arnault, vlasnik LVMH-a ( čitaj Louis Vuiton Moet Chandon Henessy) u čijem je
vlasništvu i Cloudy Bay. Stoga, nemojte se zanositi, ova utakmica je unaprijed
izgubljena, nema suca koji će za vas svirati penal u sudačkoj nadoknadi, nema
pravde, sve je crna zemlja, i kad mislite da pobjeđujete zapravo gubite.
P.S. Još jedan dokaz da pravde nema je i večerašnja utakmica Njemačke i
Grčke; da, možda je bilo metafizički pravedno da Grčka pobijedi kao osvetu za
mjere štednje koje je Angela Merkel nametnula Grcima pa:
- ne mogu više voziti BMW-e
- ne mogu više kupovati Birkenstock sandale
- ne mogu beskonačno pričati na mobitel preko T-mobile-a,
ali, uvijek, i kad im bude teško, još teže, najteže, svaki punoljetni grčki
muškarac uvijek može osjetiti olakšanje da on nije u krevetu s Angelom Merkel
kad se ona zaželi hupa-cupa.
Nema komentara:
Objavi komentar