Muskulativna ritam sekcija

...............ili što muči Gilberta Grapea 

I to se dogodilo. Sjedim u trajektu za Stari Grad, gledam, slušam, shvaćam.....vrijeme je. Više ne mogu, stvari postaju neizdržive. Izlazim, bijeli Walter, kava, repeat, pause, repeat...robotizacija, doć će me ti Japanci glave izgleda, previše ponavljanja, odustajem....shvaćam da aparat, simpatično šporak, u čašu stalno nadolijeva nešto što bi čak i poznata naftna kompanija imala obraza prodati pod Eurosuper. Walter gubi na draži, davni su ti dani kad je branio Sarajevo....Melankolija, opet....nešto ne štima


I tako, ovo je vinski/gastro/nešto blog zar ne? Nešto o vinu/hrani/nečemu? Hm....nemam apetita, priče o kiselinama, džemovima, strukturama, tijelima, cijenama me zamaraju. Hrčak u kolu, besmisleno. No ipak ima nešto, trn u oku, dlaka u gulašu, klinčić sakriven uvijek u mom tanjuru pašticade....žulja, neda mira...

Možda da ispričam priču, sasvim hipotetsku, nerealnu, izmišljenu, prepunu pretpostavki, nebitnu zbilja.....


U maniri najboljih bajki, nalazimo se u maloj divnoj zemlji, negdje jako daleko.


Povijest, majka mudrosti, tetka psihopata i punica zemljopisa kaže da se u maloj, nebitnoj, posve izmišljenoj zemlji nešto kuha, mala je država izgleda prepuna neprijatelja, opasnih, dušmana čak.


Recimo da postoji istaknuta javna ličnost, možda čak i politička, Nazovimo ga dr. Andreas Rembrant, recimo da živi negdje u centru najvećeg grada male, nebitne izmišljene državice. I kao pametna individua, zna prepoznati dušmana. Naravno, dušman koji kuje urotu protiv države je njegov susjed, vidi vraga, isto istaknuta javna ličnost, možda čak i nekakva glumica ili nešto slično. Uvidjevši prevaru, naš junak, u maniri svih mitskih junaka, herojski plati medijima da razotkriju prokletog dušmana i uspije ga protjerati....recimo u Ameriku. Pobjeda 1-0, domaći teren, a da bi osigurao da se slično ne ponovi, junak razbije zidove dušmanovog stana i pripoji ga sebi, da se sjeme dušmana ne bi vratilo...treba biti oprezan. Medijski mogul koji je proveo uspješni javni linč biva nagrađen najboljim poslom svijeta....onim eno-gastro kritičara, druge evolucijske faze rock kritičara... Krele Renalović postaje ikona te dobiva bianco zadužnicu svih čitateljskih umova gdje može pričati i pisati što i koliko hoće, i vidi vraga, svaki put prolazi, baš kao potpisana bianco zadužnica....


Paralelno, još uvijek u svojoj prvoj evolucijskoj fazi, rock kritičar stoji nadvijen nad pisaći stroj, sutra je taj dan, najveći koncert najveće zvijezde, a On zadužen za izvještaj. No naš junak, nazovimo ga Glatko Mrav, je zabrinut, što ako koncert ne ispuni očekivanja, što ako bude toliko magičan da njegove riječi to jednostavno ne mogu opisati....ne može više, odluči recenziju pisati odmah...24 sata pred početak koncerta, opiše svu emociju, muskulativnu ritam sekciju, karizmu slavnog pjevača Tironnija, svu slavu i sjaj tog spektakla...kao biće navike, spakira svoj tekst u omotnicu i na nju napiše "Za tisak" te je preda u uredništvo gdje vijeće mudraca raznih kalibara i evolucijskih faza Darwinove ljestvice bez čitanja tekst po naslovu na omotnici pošalju u tisak. Možete samo zamisliti paniku tada još mladog Tironnija kada je ispijajući prvu jutarnju kavu shvatio da je prespavao čitav dan te propustio vlastiti koncertni spektakl koji je spremao mjesecima....ili ipak......Potom se vještim "upravljanjem kriznim komuniciranjem" skandal stiša a naš junak, ohrabren starom "što te ne ubije, evolucijski te unaprijedi", te tada evoluira u još jednog eno-gastro kritičara i s medijskim mogulom,
junakom u akciji "dušmanova nekretnina" tvori nezaboravan tandem bespuća eno-gastro kritike naše potpuno izmišljene, potpuno hipotetske i potpuno nebitne državice.....


Ovo sve me podsjeća na jednu drugu malu državu. Imali su u toj državi jednu specijalnu kokoš, i to ne bilo kakvu kokoš, brendiranu kokoš. No, kako to biva, u jednom momentu, iz gramzivih ili čisto neobjašnjivih životinjskih pobuda seljak ubije zadnju od brendiranih kokoši. Što sad...brže bolje predstavnici udruge brendirane kokoši, u daljnjem tekstu kokošari, odu u susjednu državicu nađu sličnu kokoš, svrate do ureda državne uprave, nabave pečat, nazovu se "Udruga brendiranih kokošara" pečatiraju donesene kokoši i izdahnu...uh, to je bilo blizu, rekoše si, hajmo mi prodavati ovaj pečat za brendiranje te vražje kokoši, da ih ne bi ponovo ponestalo pa da budemo jel...u kokošinjcu....i od tada, godišnje svi koji žele svoj život ili posao oplemeniti tom pečatiranom ptičurinom plaćaju paušal....paušal za novu evolucijsku fazu...Brendirani eno-gastro Kokošar



Umorio sam se, Waltera više nema, od kave sam odustao još na drugom pasusu, čekaju me Norvežani kojima moram pričati klasičnu eno gastro priču i nadati se da i sam nisam evoluirao....


Darwine, majku ti tvoju.....


by Lazar Stepanovich