srijeda, 21. svibnja 2014.

Tignanello, Del Piero, Ferrari...

Kako rijetko pijem i slabo poznajem "svjetska" vina dobio sam priliku da probam jednog teškaša, "SuperToskanac", Tignanello 2009 od Antinori-a. Obitelj Antinori se duže bavi vinom nego Hrvati prevarama pa valjda znaju što i kako rade. 

Dakle, riječ je o vrlo moćnom, ali prilično grubom i sirovom vinu - kao da u svakom trenutku dok ga pijete vapi da ga pustite da odleži u boci još koju godinu. Razumijem ja da Antinori osjeća komercijalni pritisak pa mora ranije pustiti vino na tržište, ipak kad ležiš na nekoliko milijardi Eura ne možeš dozvoliti da propustiš još poneki milijun. Sličan problem ima jedan talentirani kaštelanski vinar čiji je zinfandel već izašao na tržište, a da odleži još par godina bio bi mega vino, ali o tom potom. 

Problem koji ja imam s ovim vinom nije njegova sirovost već nedostatak aromatike, ne vidim zašto bi netko potrošio 516 kn za ovo vino. Možda bi bolje pasalo uz neko bogato mesno jelo, ali...Ovo vino je najsličnije Plavcu malom Korte Katarine, ali kad se sjetim što sam sve rekao i pomislio o 180 kn cijeni njihovog vina onda se Marku Pavlaku i cijeloj toj ekipi iz Korte Katarine moram izviniti. Jednostavno, previše para za premalo muzike od ovog Tignanella.

Međutim, vidim tko može kod nas piti ovo vino - dakle, živimo u urbanim vilama u podsljemenskoj zoni u Zagrebu ( u naravi hladne, sterilne trokatnice ), vozimo terence, imamo Štefa u gradskom poglavarstvu koji nam sredi da gradski poslovni prostor u epicentru grada platimo po cijeni prostora u Drnišu,  pijemo koktele u "Hemingwayu", iebemo sponzoruše, jedemo u Marcellinu ili koji je već restoran trenutno u điru, đirajemo jahtom po Kornatima gdje nam uvaljuju stare škarpine i šampjere po 800 kn, ali nema veze, to je naš đir, a frišku ribu ćemo prepustiti zavidnim luzerima kao što su Mate Teklić i slični. 

Ovaj Tignanello me još jednom uvjerio da sam u pravu kad mislim i glasno kažem da su najbolja hrvatska vina svjetski vrh vrha, ali malo tko u svijetu za to zna. Naime, i dalje tvrdim da je kod nas piramida vina iskrivljena, odnosno da su naša najbolja vina uvjerljivo potcijenjena, a prosječna ili ispodprosječna kao što su npr. istarske malvazije debelo precijenjena. O tome koliko su precijenjeni razno-razni Pelješci ili kutjevačke graševine od litre neću ni govoriti jer je to tržište već davno dokazalo, dovoljan dokaz su makedonski vranci od litre  koji se prodaju u hektolitrima ili megalitrima jer su u toj cjenovnoj kategoriji uvjerljivo bolji od naših ligabuja. 

Od ovog trenutka uvodim u vinski svijet pojam "SuperDalmatinac" i krećemo s degustacijama vina za koje sumnjamo da bi mogli postići ovaj status. U mojoj glavi su ovaj status već postigli Milošev Stagnum '03, Selekcija '03, Medvid ' 08, a kad novi vinogradi zinfandela dođu u punu snagu dobro će se nakriviti ionako krivi toranj u toskanskoj Pisi. 

Nema komentara:

Objavi komentar