Mit o pinot noir-u

Posvećeno onima koji stvaraju mitove, a posebno onima koji u njih i povjeruju

Neposredan povod  ovom postu je degustacija 8 pinot noir-a s različitih prostora zemaljske kugle koja se održala u Klubu prošli utorak. Prizanjem, divim vam se, svaka vam čast Francuzi ( a i drugi koji sudjeluju u stvaranju ovog mita ), za vas su Škoti s whisky-em ili Istrani s malvazijom male mace. Da, razumijem da publika stalno traži nove zvijezde, da je film "Stranputice" ( Sideways) odigrao nevjerovatnu ulogu u masovnoj kulturi u prilog ove sorte, ali što je previše, previše je.

Dakle, 8 vinogorja redom: Burgundija, Alto Adige, Novi Zeland, Goriška brda, Oregon, Čile, Zagorje, vinari: Domaine Rossignol - Trapet, Chanson, Craggy Range, Drouhin, Simčić, Hofstaeter, Bolfan, Tabali, terroir kao Gevrey - Chambertin, sve je to jedan veliki mit. Sve je opet u jednoj rečenici Lazar sumirao kad smo 2 dana kasnije pili Beaujolais Noveau od Duboefa, vino rangirano puno niže od gorespomenutih: " Više radosti ima u ovoj jednoj boci nego u svih 8 koje smo neki dan pili".

Na samoj degustaciji konsenzusom smo se složili da je najbolje vino Craggy Range Te Muna 2010, ali kad sam čuo da je to vino 280 kn onda se moram izvinuti svim hrvatskim vinarima za čija sam vina ikad napisao da su skupa. Drugi problem koji ovo vino ima je da je taj nekakav voćno-cvjetni miris toliko jak da uopće nemam ideju s kojom ga hranom spariti. Lako se pije, ima početak i dobar kraj, možda ga je i najbolje tako konzumirati, kao "samostojeće" vino.

Da, i ta riječ terroir - kakav je to opet mit sam po sebi - pada mi na pamet situacija od prije 2 - 3 godine kad sam primao narudžbe za Zlatan plavac, ali s Hvara, ne iz Makarske. To je otprilike kao da kao da izlazite s curom kojom smrdi iz usta, ali utorkom smrdi na bijeli luk, ne na pokvarene zube kao obično i zato se s njom želite viđati utorkom.

Pada mi na pamet i situacija koja se u Americi stvorila nakon filma "Stranputice", odnosno pad prodaje merlot-a u SAD uodnosu na pinot noir. Priznajem da nisam probao "najbolje" pinot noir-e (DRC, Dujac..) jer još nisam u fazi da plaćam boce 1500 €, međutim nisam pio ni najbolje merlot-e ( Le Pin, Petrvs...), ali ovo što sam probao merlot-a je svjetlosnu godinu bolje od pinot noir-a. Terroir kao što je Drniš vs Gevrey - Chambertin, Makedonija ( Chateau Kamnik ) vs Novi Zeland, Blato na Korčuli vs Oregon, svaku od ovih utakmica dobio je merlot i zato pijte vino, ne mitove.

P. S. Sad mi je tek postalo jasno zašto je stvarno doktor Ivo osuđen - kakvo mito i korupcija, kakva prodaja INE; u Jutarnjem listu je objavljen račun s nekog ručka u "Baltazaru" na kojem je popio bocu pinot noir-a za 4200 kn i sad sam uvjeren da ga je sudac zbog toga osudio na 10 godina, koliko je i kakvih boca merlot-a mogao popiti za te novce.

Dežela ostala u prašini, Sabatina živi vječno

Posvećeno namještenim utakmicama, kupljenim ispitima i nagradama, doktoru Ivi i njegovim učenicima

 

Iako je bila prava jesen na kontinentu, mračna i tmurna, a i nekoliko puta je Ljubljanu okupala dobra kiša, dežela je barem po pitanju vina ostavljena u prašini i to od naših vinara.

 

Naime, bili smo na slovenskom festivalu vina u Ljubljani, meni prvi put i baš me zanimalo što će nam dežela ponuditi ove jeseni. Zaključak je da su ih naši vinari, kakvi bili da bili, pregazili i ostavili u prašini. Već neko vrijeme se kod nas slabo prodaju slovenska vina ( ili je to samo u mom okruženju ? ) i pitao sam se zašto, neko vrijeme je vladala i neka negativna atmosfera oko Slovenije uopće, a sad sam vidio da slovenski vinari ni ne zaslužuju mjesto pod našim suncem.

 

Prvo, cijela ponuda se svodi na nekoliko sorti; sauvignon blanc, chardonnay,  sivi pinot i malvazija s Krasa te merlot i cabernet sauvignon te nešto malo terana. Čak je vrlo malo crnog (modrog ) pinot-a, a i ono što je ponuđeno nije nešto posebno. Probali smo nekoliko vrlo solidnh vina, ali ništa spektakularno i možda je tu i najveća razlika, na svakom hrvatskom festivalu proba se barem 2 - 3 fenomenalna vina, a što se tiče bogatstva raznolikosti sorti tu nema nikakve priče.

 

Čak sam namjerno probao Šćurekov Up iz 2006 koji je tamo bio uvjerljivo najskuplje vino ( cca 280 kn ), ali to vino nije ni blizu Dubokovićeve Medvjedice koja je u tom cjenovnom razredu ( Medvida neću ni spominjati ) Uglavnom, Lazar je najbolje sumirao festival rekavši da "iebeš slovenski sajam vina kad je najbolje vino makedonski merlot" ( Chateau Kamnik ).

 

Na povratku smo proveli zanimljivih par sati  u Jaski u vinariji Tomac. Ovim ljudima želim svako dobro i uspjeh u poslu jer se vidi iz aviona da su posvećeni svom poslu i rade kako treba. Otprije sam znao da je Amfora 2009 od rajnskog rizlinga izvnredna ( iako prilično skupa ) i da je Classic vrlo zanimljiv pjenušac. Polusuhi rajnski rizling i crni pinot ( za razliku od Vinopije s kojim se obično slažem, a dao mu je 92 boda ) me nisu impresionirali, nedovoljno užitka za taj novac. Ipak, vjerujem u ove ljude, vidi se da su vinari i težaci i klanjam im se do zemlje, a svakome od srca preporuka da posjeti ovu vinariju, proba vina i upozna ove vrijedne ljude.

 

P. S. Koji kliše ( ili se piše cliche ) da upotrebim, a da nije previše dosadan?

 

Amerikanci kažu da su samo smrt i porezi ( death and taxes ) neizbježni.

 

Gary Lineker je rekao da je nogomet igra s loptom i 11 igrača sa svake strane u kojoj na kraju pobjeđuju Nijemci.

 

Kako li sam samo znao da će na Sabatini održanoj u Bolu na Braču pobijediti Linekerovi Nijemci ili da parafraziram autora:

Sabatina je izložba vina na kojoj pobjeđuju Zlatan Plenković i PZ Čara, pitanje je samo s kojim vinom, ove godine je od crnih Zlatan Plavac barrique, prošle običan plavac, slijedeće grand cru....itd, itd. Šampion bijelih vina ove godine je Marko Polo, kao i zadnjih 5 od 6, ili 4 od 5....nebitno je, dovoljno je glupo i bezobrazno. Pa kako vam više nije neugodno?

 

A već mi je sve bilo jasno kad sam taj četvrtak ukrcavao nešto na katamaran za Bol i koga li samo sretnem? Ako ste mislili Alena Bibića, Ivu Dubokovića, Lea Gracina... ili bilo koga tko ima ikakvu težinu u vinskom svijetu odgovor je negativan - mimoišao sam se na skali katamarana s našim županom Antom Sanaderom ( stoji li nomen est omen ? ) i nekim njegovim glavatim poslušnikom.

 

Sabatina ima 2 rješenja: jedno je da se ukine i tako prestane sramotiti i cijela Dalmacija i zdrav razum, a drugo je da pošalju nekoga u Poreč da pogleda Vinistru i pokuša nešto naučiti od onih koji to bolje rade. Vinistra je spektakl, prepun ljudi, vina  i događaja, sve ono što Sabatina u ovom trenutku nije, a ako ovako nastavi nikad neće ni biti.

 

 

Stativa Franje Tahija

Ponukan informacijom o 20% sniženju svih vina kod Franje Tahija, otišao sam do SuperKonzuma Sirobuja i pronašao 6 boca od kojih me stvarno zanimala samo jedna i to baš za potrebe ovog bloga, a i da imam nešto popiti uz ručak.

 

Naime, već su me nekoliko puta dobronamjernici upozorili da sam previše negativan po pitanju istarskih vina i vinara pa sam odlučio napisati nešto o istarskoj malvaziji. Čuo sam par pohvalnih stvari o Agrolaguninoj ( da, opet u Franjinom vlasništvu, miriše li ovo na monopol ili je prava riječ kartel ) malvaziji iz 2011, ali kako mi ne pada na pamet da istarsku malvaziju plaćam više od 30 kn tek sam jučer dobio priliku da je kupim za 32 kn. Zašto sam ovako tvrd i nepravedan prema vinarima čija se svježa vina ( ponajviše malvazije, graševine te neki pošipi) prodaju po 60 - 65  kn? Zar ne znam cijeniti njihov krvavi trud prvo u vinogradu, a zatim i u podrumu? Ne shvaćam li koliko košta vinarska oprema i amortizacija iste? Ne znam li da država uzima 20 % od konačne cijene boce ( kod PDV-a od 25 % ) te još naplaćuje rješenja za puštanje vina u promet te tko zna što još?

 

E baš zato što znam koliko košta kilogram grožđa i koliko se vina dobije iz kilograma grožđa, zato smatram da hrvatski vinari s ovakvim vinima nemilo deru kožu svojim kupcima. A što se truda tiče, trudi li se išta manje profesorica matematike da nauči učenike, vozač autobusa da sigurno preveze putnike ili konobar u restoranu da posluži vino gostima? Koliko košta alat i oprema u bilo kojem drugom poslu, da se to možda drugima ne poklanja? Zar nije PDV svima isti?

 

Drugi plus koji dajem ovom vinu naslijepo je to što ima navojni čep - ako veliko vino kao što je Cloudy Bay može imati navojni čep onda može i svako hrvatsko vino koje je namijenjeno da se popije svježe, odnosno do slijedeće berbe.

 

Sad, nakon što sam vino otvorio i popio dajem mu prolaznu ocjenu, osjeća se sortna aroma malvazije, prolazi za 32 kune, ali samo prolazi, ne zove vas da ga opet kupite. U mom idealnom svijetu, ovo vino bi koštalo 15 - 20 kn kn, a neka "brendirana" malvazija tipa Benvenuti bila bi 30- 35 kn, PDV na vino bi bio 5 - 10 %, svaki hrvatski grad bi imao ulicu Miljenka Grgića, pilo bi se puno više i bolje, ali to je utopija koju vjerovatno nećemo doživjeti. Realnost je da je malvazija Benvenuti 65 kn, da je PDV na vino 25 %, da svaki hrvatski grad ima ulicu Mile Budaka, da je Zlatan Plenković veliki vinar, da Hajduk na Poljudu ne može pobijediti drugu momčad Dinama....

 

A možda u tom svijetu Franjo Tahi ne bi živio u dvorcu dok se njegovi podanici organiziraju u udruge tipa "Franak" boreći se protiv lihvarenja banaka kod stambenih kredita, ali nema veze, uvijek im za utjehu ostaje Multi Plus kartica pomoću koje sakupljanjem bodova mogu dobiti popust na kupnju artikala koji im ionako ne trebaju.

 

Mate Teklić

Quinoa, quinoa...

Jugo i samo jugo, dosadno i gnjilo, čini mi se da ipak bolje paše rimski naziv ovog mjeseca - novembar ( ako se dobro sjećam Rimljanima je godina započinjala u trećem mjesecu pa im je ovo zapravo bio deveti mjesec) nego hrvatski studeni jer studeni ni za lijek, toplo i gnjilo. Ipak, pozvani smo na Martinovo kod Ante Grabovca u Proložac, dobra prilika da se razbije jesenska monotonija.

 

Kako Peugeot šteka s platinama ( to je onaj dio koji više ni nemate u autu ), krenuli smo teretnim autom i za cca sat vremena smo kroz vrleti Biokova i preko Kamenmosta na savršeno bistroj rječici Vrljici stigli do Grabovaca. Uzvanici urednim spiza uredna, ovi ljudi su preuredni u svakom pogledu. I zbog toga im prognoziram svijetlu budućnost, prodaju vina koliko naprave, mlade snage dosta dobro kuže vino i život ( Milan i Mislav ), a turističke sezone postaju dovoljno jake da absorbiraju njihovih 60 000 boca vina.

 

Ono što me živo zanima je što će uraditi s vinima iz berbe 2011 koje smo probali iz bačve ( en primeur u Dalmatinskoj Zagori, ha,ha,ha), a koja su jedno bolje od drugoga. Stvarno se teško odlučiti što je najbolje, od atipičnih sauvignon blanca i syraha preko cabernet sauvignona pa do crnog prošeka koji je ostavio u prašini Miloševog koji smo pili na Pelješcu. Moj favorit je syrah za kojeg smatram da se sad pretoči iz bačve u bocu bio bi uvjerljivo najbolji hrvatski syrah. Da, znam, može se reći da mi nismo zemlja syraha, ali kako bilo da bilo ovo vino je odlično.

 

Strah me jedino da će Grabovci ova sva pojednično prekrasna vina nekako iskupažirati i dobiti neku amorfnu masu koja neće ničim odskakati, odnosno, da će na teren izaći momčad odličnih pojedinaca koji zajedno igraju kao grupa građana - svaka sličnost s trenutnom igrom Arsenala ili Reala je namjerna. Ovo sam napisao jer sam prošle godine u neetiketiranoj boci dobio od Ante Grabovca izvanredan crni pinot ( i to u zemlji koja ne impresionira crnim pinot-ima ) koji nikad nije ugledao svjetlo dana na tržištu, već se vjerovatno utopio u Modro jezero reservi ili sličnoj kupaži.

 

Kako sam slijedeći dan igrom slučaja ostao u kući bez vina za ručak, skoknuh do skladišta i potegnem prvu bocu s police kad ono bingo - Radovićev Dingač Reserva 2008. Ovo vino je toliko dobro da se odmah plasiralo na 2. mjesto ovogodišnjih crnih vina koje sam probao. Na žalost, podsjeća me malo na Karl Malone-a i Utah Jazz koji su na svom vrhuncu bili za vrijeme velikog Michael Jordana i Bullsa. Da su bilo kad a ne tada igrali, uvjerljivo bi osvajali NBA titule, a na žalost tako i ovaj Dingač ima svog Medvida 2008 koji je jednostavno spektakularan i nenadmašan.

 

Uživajući u Radovićevom ostavarenju razmišljam o plavcima iz 2008 koje sam probao ( Medvid spektakularan, ovaj izvanredan, još nekoliko vrlo solidnih ) postajem prilično siguran da je 2008 godina plavca malog, a vjerujem i sličnih sorti u Dalmaciji ( Babić Suha Punta, Pribidrag, Korlat Syrah).

 

P. S. Stvarno neki ljudi imaju sreće u životu, a sve je očitije da sam ja među njima. Naime, dok smo mi guštali kod Grabovca u prekrasnim vinima i spizi, u restoranu "Kadena" koji je udaljen cca 400 m od mog doma društvo odabranih jadnika ( nadam se da nisu morali to i platiti ) su morali piti vina Trapana, Matoševića i Senjkovića te uživati u hrani "vrsnog kulinarskog tria" kao što je npr.

( citiram Slobodnu Dalmaciju ):

 

oni

"kozicama mariniranima u medu aromatiziranom s mentom na quinoi s pjenicom od kapule",

a mi pašticadu

 

oni

"krem juhi od bijelog fažola i smeđe leće sa svinjskom potrbušinom",

a mi pečenicu s gradela.

 

Još jednom ti hvala Ante na pozivu u imotsku krajinu, još jednu od kolijevki dalmatinskih velikih vina, stvarno sam uživao, a nakon ovog članka u Slobodnoj Dalmaciji vidim i koliko imam sreće u životu.

 

Inspiriran Tinovim "bljeskom slavna šestopera i mirisom bora kalopera" želim da i dalje "tamo, tamo da putujem" - prema Dalmaciji, zemlji velikih vina, a njima posvećujem svoj prvi haiku:

 

Quinoa, quinoa,

                        jebo vas ja!

And the winner is……………..Medvid

Posvećeno svim hrvatskim doktorima koji su nam zagorčavali život zadnjih 20ak godina

Nakon duge pauze konačno se odigrao derbi u Klubu, odnosno jedna prilično spektakularna seansa otvaranja boca s internacionalnim pedigreom. Naime, Lazar je slavio rođendan što me još učvrstilo u uvjerenju da treba slaviti sve rođendane, imendane, godišnjice… Bilo je tu i uljeza, što ljudskih što vinskih, ali ćemo ih zanemariti za potrebe priče, odnosno možda se samo osvrnem na vinskog uljeza.

Krenulo se sa Chablis Davissaut 2009, „La Forest“, 1er cru, ali moja je greška bila što je vino servirano prehladno tako da su tek zadnji gutljaji opravdali reputaciju ovog moćnog chablisa. Tijelo solidno, aroma citrusna i puna, pamtim vino, pišem minus sebi. U međuvremenu je Lazar u dekanter ulio bocu zamotanu u srebrnu foliju, poslije mirišem dekanter i kažem pelješki plavac, probat ćemo ga kasnije.

Druga boca iz srebrne folije se otvara i toči, boja vina odlična, puna i tamna, mirisa nema, arome fali, zapravo fali topline u ovom vinu, pitam se što ova boca radi u ovakvom društvu? Kad ono, Trapanov syrah 2009, Lazar ga ubacio da vidi da li smo objektivni i kako ćemo ga ocijeniti kad ne znamo tko je i što je. E moj Lazare, pa ne rade se takve stvari, Trapanova vina osim rose-a i odležane malvazije jednako ne valjaju i kad znaš i kad ne znaš da ih piješ. Otvaramo Korlat syrah 2009., ista berba, ista sorta, vino 50 kn jeftinije ali 100 puta bolje, ima i miris i aromu, boju i gustoću neću ni spominjati, a čak mi se čini da im je 2008 bila bolja.

Naravno, sutradan me zove jedan privatni kupac kojeg sam prije poštovao i traži 4 boce Trapanovog syraha. Zovem Tučepe, Toni Č. nema tog vina, Mohor ga ima i pri kraju je sa zalihama!!!. Tada nastupa trenutak kad poželim skočiti s 2-og kata na glavu, ali sjetim se žene i djece, a i možda preživim taj skok, ostanem doživotni invalid pa trpim ovu nepravdu do kraja života, nemoćan u kolicima.

Bagro Badelovska, imate 100 puta bolji proizvod, prodajete ga u svakoj samoposluzi i ne možete ga prodati za 50 kn manje, a ovaj „mag marketinga ili veliki vinar“ ga je rasprodao. Trapane, svaka čast, možda stvarno svi moramo nešto naučiti od tebe, možda svi moramo sudjelovati na tim seansama koje se  maskiraju kao vinske degustacije za Facebook, pušiti cigare ili ne znam što se već po Istri  sad radi u prodaji vina.

Idemo dalje, dekanter je došao na red, na nosu mi se malo previše čuje alkohol, međutim, u ustima je ovo vino spektakularno, perverzno dobro, ovo je čudo. Osjećam se kao Usain Bolt u finišu trke na 100 m, ali ne u Londonu nego u Pekingu 2008 kad se smijao protivnicima. Lazar odmotava foliju, kad ono dobri stari Medvid, ali godina 2008, imam u vinoteci 2006 i 2007, doći ćeš i ti kod nas junačino.

Ako imate 450 – 500 kn, slobodno ih potrošite na ovog Medvida, ovo je jedno od onih iskustava za cijeli život, možda jednom u životu. Ne znam što vas pali; opaliti crnkinju, provozati Ferari-a na test stazi u Maranellu, sletjeti paraglider-om s vrha Biokova, zaroniti podmornicom do olupine Titanica, otputovati u VelikoTrgovišće…, ali ovaj Medvid je stvarno once-in-a-lifetime doživljaj za kojeg vrijedi potrošiti svaku lipu od tih 450 – 500 kn.

Slijedeći kandidat je Joseph Phelps, kalifornijska Insignia 2008, dominatno cabernet sauvignon, navodno jedan od njihovih macadura, u rangu Opus One-a. Vino je nesumnjivo dobro, ali piza 180 dolara i potvrđuje mi da sam bio u pravu da je cijena kalifornijskog vina u dolarima ekvivalentna cijeni našeg vina u kunama. Dakle, ovo vino je u klasi Stagnuma s tim da je za mene Stagnum za nijansu bolji.

Vrijeme prolazi, stiže novi igrač Tino s 2 intrigantne boce i što ćemo, prebacujemo se opet na bijelo vino, krećemo sa Chablis Billaud Simon, 2009, Les Vaillons, 1er cru. Vino je dobro, ali potpuno različito od Dauvissata,  a i od onoga što inače očekujem od chablis-a. Medno je i s naznakama botritisa, nema mineralnosti i naznaka citrusa, vrlo iznenađujuće, po meni ne zaslužuje svoj status.

I na kraju smo krenuli prema Austriji, po svima najbolje bijelo vino večeri Gruner Veltliner Schloss Gobelsburg 2011. Vino je i moćno i osvježavajuće, po meni izvanredno i opet se vraćam u svoj film kad doznam da je to vino 20 € u Austriji. Ako uzmemo da je u Austriji prosječna plaća 2000 € i da je 20 € = 1 % te plaće, onda bi to vino u Hrvatskoj trebalo koštati 55 kn ( ako je u Hrvatskoj prosječna plaća 5500 kn ), a, na žalost, ovako dobro vino za 55 kn u Hrvatskoj možete samo sanjati. Ipak, uvijek vam ostaje utjeha da ste doktoru Ivi i njegovoj bagri svojim novcima omogućili da vašim novcima piju Domaine Romanee Conti i slična vina, a vi slobodno nastavite plaćati i više novca za istarske malvazije, čarski pošip, kutjevačke graševine i slična precijenjena, prosječna vina.

Mate Teklić

Chardonnay Grgich Hills za 40 kn - stativa

Posvećeno svima koji misle da (ni)su hrvatska vina skupa

Recimo da se ne zovete Mate Teklić nego Matt Texon, recimo da ne živite u Splitu nego u San Franciscu i recimo da nemate 43 nego 25 godina i da ste inženjer početnik ( vi zamislite struku). Plaća vam je cca 5000 dolara, a cca 5000 kn u Splitu. Stan iznajmljujete za 2200 dolara, a u Splitu za 2200 kuna. S druge strane zaljeva imate Oakland, ovdje Kaštela ( oni imaju i Berkeley sa sveučilištem, kontrakulturom.....ali to ćemo zanemariti). Oni imaju dobru peškariju ( ribarnicu), ali imamo je i mi. Oni imaju tehnološke firme ( Apple, Google ), ali imamo i mi ( Škver, Željezara ) - jedina, mala razlika je što njihove tehnološke firme cvjetaju, a naše se raspadaju, ali dug je život...

Recimo da je ljeto i da ste poželjeli popiti bijelo vino, onako osvježavajuće, kako bi se reklo s naznakama citrusa i da ste odlučili potrošiti 40 dolara. Što možete kupiti za 40 dolara - da, pogodili ste, Chardonnay Grgich Hills. E, tu prestaje svaka sličnost s nama jer vino koje možete u Splitu kupiti na svakom kantunu za 40 kuna je Zlatna vrbnička žlahtina, a usporediti ta 2 vina je otprilike kao usporediti Stanley Kubricka i Jakova Sedlara, Nelsona Mandelu i Franju Tuđmana, dalmatinska i istarska vina....

 Ne kažem ja da bi svaka boca vina trebala koštati 10 kn jer nitko u svijetu nema kupovnu moć kao Amerikanci, ali danas kad su bezvezna vina kao istarske malvazije cca 60 kn, industrijsko vino kao Pošip Čara 60 kn, dobar broj kutjevačkih graševina 60 kn, onaj koji kupuje vino od 0,75 morat će skakati od sreće kad Hrvatska 01.07. 2013 uđe u EU i kad nam postanu dostupna npr. talijanska ili francuska vina od 3 €. Da, sad će netko reći da ta vina nisu brendirana, da ne idu uz cigare....ali doći će i taj dan kad će se naši vinari probuditi i sići s oblaka na kojima sada plutaju.

 I zato ću na kraju pozdraviti vinara koji stvarno živi u Hrvatskoj, a ne prodaje falšu priču nego vino. A da sam u pravu potvrđuje broj i količina makedonskih vranaca od litre koji se prodaju po cca 15 -20 kuna – samo ih usporedite s prosječnim „Pelješcom“ od 30 – 35 kuna pa odletite prvim avionom  u San Francisco, Matt Texon vas čeka.

Hvala ti, Franjo Tahi

Posvećeno svim tajkunima, posebno hrvatskim

Da, vrijeme je ljetnih vrućina i recimo da je i u Klubu vruće. Nakon jučerašnje avanture s jednim viškim plavcem, nazovimo ga x, koji, nota bene, i nije bio tako loš, ali piti ga na +29 'C bio je zadatak za istinske mazohiste i možda sljedbenike Jana Ackermanna, vrijeme je da se propije i neko bijelo vino. Kao što se u naslovu vidi, taj doživljaj nam je omogućio izvjesni Franjo Tahi i stoga smo mu jako zahvalni, toliko da možda i ne osjetimo grižnju savjesti kad mu slijedeći put budemo punili džepove na blagajni nekog Konzuma.

Dakle, izvjesni gurman i hedonist, nazovimo ga Mate T., (43), Hrvat, otac, muž i domaćin je po službenoj dužnosti ( ovo je odgovor svima koji su se možda več upitali što gurman i hedonist radi kod Franje Tahija) jučer navratio do Super Konzuma na Sirobuji i kupujući pored blagajne Medu Barnija ( svi koji imaju malu djecu znaju o kakvoj prevari se radi) primijetio krajičkom oka nekoliko boca vina. Pogledavši bolje, vidim da je neki Chateauneuf du Pape 200 kn, kažem stativa, ali upadne mi u oko 2 burgundske boce s blijedom etiketom i jasno istaknutom cijenom od 50 kn. Pogledam malo bolje kad se ukaže Cloudy Bay 2008, glavom i bradom. Odnesem 2 boce u Klub i računam jednu ćemo sigurno probati, a jedna se uvijek može uvaliti - nedavno je yours truly prodao cca 80 boca ovog vina nekim australskim bolesnicima koji na jahti u Hrvatskoj piju novozelandska vina, ali to je druga priča i poanta je da znam koliko košta boca ovog vina.

Propisno ohlađen i serviran, između pisanja računa i posluživanja putnika namjernika koji kupuju vina, na temperaturi od 10 do cca 25 koliko je vino postiglo u vremenskom intervalu koji nam je trebao da popijemo bocu, ovo vino, da citiram izvjesnog Lazara S. uz čiju pomoć sam dovršio bocu, je od ovog trenutka benchmark za sauvignon blanc. Da, već sam pio sauvignon blanc iz Novog Zelanda, doline Loire ili ako hoćete i Međimurja i Plešivice, ali ovo je stvarno nešto posebno. Fino i mirisno na nosu, ukusno i neoptrećujuće u ustima, a ostavlja aftertaste u grlu. Nije ni previše voćan, iako osjećam bazgu nema pretjeranog dojma soka od bazge, ovo je jednostavno fenomenalno vino. Ono što me posebno impresioniralo je što je vino zadržalo staturu i kad je temperatura prešla 20 ' C jer ga nismo dodatno hladili. Jedino što mi ostaje je reći: hvala ti Franjo Tahi na ovim trenucima istinskog uživanja u jednom velikom vinu.

Međutim, ova prča je vrlo poučna za shvaćanje same biti ljudskog postojanja: dakle, možda smo uspjeli kod Franje Tahija dobiti vino vrijednost 200 kn za 50 kn, ali Franjo Tahi je ovo vino morao platiti 100 kn i ona slast pobjede koju smo osjetili pobjeđujući ga za 150 kn je definitivno izgubljena jer je i Franjo Tahi ovo vino morao kupiti kod nekog većeg Franje Tahija ( čitaj LVMH ) za 100 kn i tako je metafizički profitirao samo još veći Franjo Tahi odnosno Bernard Arnault, vlasnik LVMH-a ( čitaj Louis Vuiton Moet Chandon Henessy) u čijem je vlasništvu i Cloudy Bay. Stoga, nemojte se zanositi, ova utakmica je unaprijed izgubljena, nema suca koji će za vas svirati penal u sudačkoj nadoknadi, nema pravde, sve je crna zemlja, i kad mislite da pobjeđujete zapravo gubite.

P.S. Još jedan dokaz da pravde nema je i večerašnja utakmica Njemačke i Grčke; da, možda je bilo metafizički pravedno da Grčka pobijedi kao osvetu za mjere štednje koje je Angela Merkel nametnula Grcima pa:

- ne mogu više voziti BMW-e

- ne mogu više kupovati Birkenstock sandale

- ne mogu beskonačno pričati na mobitel preko T-mobile-a,

ali, uvijek, i kad im bude teško, još teže, najteže, svaki punoljetni grčki muškarac uvijek može osjetiti olakšanje da on nije u krevetu s Angelom Merkel kad se ona zaželi hupa-cupa.

Mate Teklić