Veljača prevrtača, nikad jača

Da, izgleda da će 2013 biti jaka vinska godina, barem u našem klubu. Iako je vrijeme ubitačno, s puno juga i kiše, vina će izgleda spasiti stvar.

 

Veljača je započela degustacijom syraha ili shiraza - Feravino 2009, Chateau Kamnik Ten barrels 2009, Korlat 2008 i Bas de Bas Bibich 2008. Složili smo se da je Chateau Kamnik dobio ovu utakmicu, riječ je o izvanredno koncentriranom i moćnom vinu s ne pretjeranim alkoholom - 13.8 % ( ovih dana to izgleda relativno nisko, s kakvim se moćnicima srećemo) i vrlo interesantnih aroma. Iako Kamniku priznajem pobjedu, moj favorit u syrahu ostaje Korlat 2008 jer je to vino koje se toliko lako pije ( o boji neću ni pričati, samo ću reći da ulazi u moju "Paint it black" kategoriju) da se takvo vino proba u Dalmaciji jednom u........Interesantno, 2009 berba Korlata nije ni sjena 2008, a već izbacuju 2010 tako da se bojim da svjedočimo kraju nečeg što je moglo biti vrlo interesantna priča.

 

Tjedan smo otvorili spektakularnim cabernet sauvignon-om koji je donio Bojan Gajić iz produkcije Alena Bibića ili Bibich-a 2006. Do ovog ponedjeljka najbolji HR cab. sauvignon za mene je bio Zdjelarevićev iz 2004 i volio bih da ih mogu usporediti head to head pošto mislim da je moja spoznaja vina u međuvremenu dosta napredovala pa ne bi bilo fair da ono što smo zadnje probali bude i najbolje. Naime,ovdje u splitskoj Radunici još ima ljudi koji kažu da još Messi ima puno kruha pokusati da uhvati Juru Jerkovića. Bez obzira na sve, Bibićev cs je iznimno voćan, ali ne čileanski umarajuće, ne, nećete ni u jednom trenutku pomisliti da pijete sok od ribizle kao kod mnogih Čileanaca, već pravo zrelo vino. Zaokružen je i dobro odležan, bez stranih primjesa i primisli, pravo vino od početka do kraja. Hvala ti Alene što si uradio ovakvo vino i hvala ti Bojane što si nam ga predstavio.

 

Drugi biser se dogodio jučer kad nam je u vinoteku banuo biser iz Ivan doca na Hvaru, izvjesni oriđinal Carić s bocom Plenkovićevog crljenka za izvoz jer oni su kao prijatelji pa razmjenjuju vina. Da vinari imaju razno-razne boce, to već svi znamo, ali da se radi distinkcija vina za izvoz vs vina za obične smrtnike tj. hrvatsku bagru, to je ipak korak naprijed u mojoj spoznaji. Da, ovo vino je bolje od one škovace koja se prodaje po cca 130 kn pod imenom Zlatan Crljenak, ali nije ni ovo za voditi doma pokazati materi.

 

Ali to nije sve za jučerašnji dan; odemo na bakalar i društvo nam pravi boca Robert Mondavi cabernet sauvignon 2007. Po vintage chart-u 2007 je velika berba u Napi, a to je ovo vino i dokazalo. 15.5 % alkohola, ali toliko dobro napravljeno i zaokruženo, tako se lako pije kao da ima 11.5 % alkohola. Ovaj cs nije toliko voćan koliko Bibićev, ali vrlo punog tijela  i moćan s nijansu zrelijim aromama. Međutim, ono što me prestravilo i skoro natjeralo da natjeram ženu da spakira djecu i krenemo živjeti u Ameriku je kad sam čuo da je ovo vino u Americi u maloprodaji 20 $. Da, 20 dolara, odnosno 20 kuna ako živite u San Franciscu, pa otići ću živjeti u Ameriku samo da mogu piti ovakva vina za 20 kuna. Da, dobro možda se ne slažete s mojom relativizacijom američke kupovne moći pa želite gledati apsolutno, odnosno ¸ako pronađete u Hrvatskoj bolje vino od ovoga za 120 kn ja odmah skačem s krova vinoteke na glavu, s dobrih 12 m visine.

 

Da, možda mi je ipak bolje da krenem put Amerike, možda netko pronađe Zlatan plavac barrique za izvoz pa me natjera da skočim. Mogao bih tamo otvoriti vinoteku i prodavati hrvatska vina u bocama za izvoz, recimo u Seattle-u bi se zvala "After rain", u San Franciscu gay-friendly vinoteka "Croatian Bishops' Dream", u Phoenix-u "Desert rose of Momjan", a poslovnica na Kubi bi prodavala prvenstveno vina Bruna Trapana, ne isključujući i druge istarske vinare čija vina idu s cigarama.

 

P. S. Ne znam da li itko primjećuje vozeći po Dalmaciji restorane i hotele s natpisima "Bikers welcome" ili "Bikers friendly"? Živo me zanima kad će se pojaviti natpisi "gay friendly" ili "Serbs welcome"? Možda kad za 20 kn kupite dobro vino u Dalmaciji? Ne budalo, to je Kalifornija pa ti sad "dream of Californication".

 

Mate Teklić, S. E.

2012, Bolt i Medvid

Prije nego započne 2104 ( a na dobrom je putu, koliko sam lijen pisati ) bio bi red ocijeniti 2012. Bila je to jedna solidna vinska godina u kojoj su se pored Usain Bolt-a istakli:

Crna vina:	Bijela vina:
1. One and only, Medvid 2008 - po Wine Spectatoru ulazi u kategoriju klasika, na skali od 50 - 100 zaslužuje minimum 102 boda, ali sami ga probajte pa ocijenite.
2.
3.
4. Dingač Radović Reserva 2008 - Karl Malone vino, da nema M. Jordana, odnosno Medvida bio bi numero uno, obavezno probati.	1.Rajnski rizling Amfora 2009, Tomac - inače nisam nešto lud za ovim tipom vina(narančasto), ali ovo je fantazija. Zreo, pun okus, ovo je za mene veliko vino.
5. Babić Vinoplod 2008(suhi) – dobri stari babić i to od Vinoploda, da mi je samo znati znaju li poslovođe samoposluga što im se krije na policama.
6. Syrah Korlat 2008 – još jedno iznenađenje od istinskih luzera, svaka vam čast za ovo vino. Moj subjektivni doživljaj kaže da bi trebao biti plasiran skalu vise ,ali mislim da je objektivno babić za nijansu bolje vino.
	2.Gruener Veltliner Schloss Gobelsburg  Steinsetz 2011 ime ovog vina nije bilo lako napisati, ali vrlo lako I ugodno popiti. Istovremeno i moćno i osvježavajuće, ne znajući gdje je uopće mjesto ovog vina na austrijskoj vinskoj sceni, ne čudi me da su austrijska bijela vina osvojila vinski svijet zadnjih nekoliko godina.

Iznenađenja:	Moje zablude:
1. Teran Petelin Rogelja, berba nepoznata – za moje standard ovo je čudo od vina; 12.06 % alkohola, lagano,a  prepuno mirisa i aroma, pravo iznenađenje.	1.Rose Ruby Trapan 2011 – kad sam ovo vino prvi put probao činilo mi se dobro, ali ne dovoljno dobro za tih 65 kn. Međutim, kad sam poslije probao nekoliko rose-a za koje  su tražili 80 do čak 100 kn onda sam shvatio da je zabluda moja.
2. Stagnum 2003 – dobri, stari Stagnum. Jasan odgovor na pitanju mogu li plavci stariti u boci. Da, ako ih radi netko tko zna što radi kao Frano Miloš.	2.Nevina 2010 – kad sam prvi put probao ovo vino bio sam jako zadovoljan, međutim svako slijedeće kušanje me potaknulo da se upitam kužim li ja išta o vinu ili je ovo vino u silaznoj putanji.
3.Merlot PZ Blato 2007 – izvanredna vrijednost za novac, iz vinogorja koje nema reputaciju za crna vina, od sorte koja na ovim prostorima ipak nije popularna kao plavac mali.
4.Sivi pinot Tilia 2012 – da, dobro ste pročitali, tako su autori rekli za berbu, živo i iskričavo, taman po mjeri.

Razočaranja:

1.Pinot noir - gledajući cijelu godinu popio sam najmanje 40ak pinot noir-a, a nisam ni u jednom pronašao nešto impresivno. Da, neki su imali nešto, ali to je daleko od velikih vina, nije mi jasno gdje i kako se generira taj mit.

2. Dalmatinska bijela vina – čast iznimkama kao što su pošipi Grgić, Korta Katarina, Intrada, opet smo svjedočili nedostatku dobrih dalmatinskih bijelih vina. Čak i ova dobra vina su za mene preskupa, a da ne govorim koliko sam popio vina od cca 50 kn+ koja želim zaboraviti. Jedino pohvalno je daljnji napredak imotskih kujunđuša iako sumnjam da će ikad doseći neki veliki rezultat.

3.Vinska scena – osim što se otvorilo nekoliko wine bar-ova, scena je i dalje vrlo siromašna, zatvorena i prepuna mitova. Previše se piju ligabuja ( čitaj ono što restorani nude kao kućna vina ), i dalje vlada istarska malvazija, previše dominiraju etablirana “imena”,  a premalo se afirmiraju novi igrači koji, srećom, niču kao gljive poslije kiše.

La bella Italia

Iako sam godinu planirao zatvoriti godišnjim nagradama petak smo proveli u wine bar-u Paradox probajući talijanska vina. redom: pinot grigio, chardonnay barrique, Barbera, Nobile di Montepulciano, jedan "eko" supertoskanac, jedan Barolo i 2 Brunella, berbe crnih od 2003 do 2008.

Kako smo prošli? Uglavnom, puno bolje nego na degustaciji pinot noir-a, vina su tehnički jako dobro napravljena, bez ikakvih primjesa i primisli, glatka i živa. Nismo pili bombardere tipa Biondi - Santi, Conterno, Rocca, Gaja i slični, ali recimo da smo pili gornju srednju klasu vinara, a od nekih odlikaša tipa Antinori nismo pili vina koju piju on, njegova rodbina i prijatelji nego ona od kojih obitelj živi. Sve u svemu, vrlo solidna vina, ali ne i vina koja ćete pamtiti za cijeli život, ipak im fali topline i karaktera.

Utakmicu su dobili Barbera La Matta Gianni Gagliarda 2004 i "eko" supertoskanac Epibios 2008 od Colombaiola. Sad, nakon što sam na webu vidio da Colombaiolo iznajmljuje imanje s bazenom u toskanskim brdima, vjerovatno za tetovirane "working class English" koji se uliju oko bazena pa rigaju i na kraju se potuku, pobjednik je Barbera, vino s prekrasnom aromom višnje.

Naravno, dok je sama degustacija trajala počeo sam se pitati kako bi prošla slična degustacja dalmatinskih crnih vina sličnih godišta. Pa, prvo sumnjam da bi se moglo naći 5-6 vina koja bi preživjela, osim nekoliko odlikaša tipa Selekcija 2003, Stagnum 2003, Medvid.....Drugo, vjerujem da bi od 5-6 vina barem 2 imala neku falinku iz podruma, da sad ne koristim "miris zebre" Gary-a V.

Međutim, iako nisam siguran da bi se ovako lako pila, vjerujem da bi naša vina imala više arome i doživljaja u sebi. I zato me sad puca ideja da idemo head to head s najjačim oružjima, ajmo staviti u ring Selekciju vs Sassicaia-e, Stagnum vs Solaia-e, Medvid protiv Massetta, jedino se ne mogu sjetiti koje naše vino s početnim slovem t ide protiv Tignanella. Ha, Teran Roxanich? Nakon što smo imali "Obračun kod OK korala", "Dan D", "Rumble in the Jungle" , "Parišku presudu"možda je vrijeme za "Paradox u Paradoxu"?

Mate Teklić

Mit o pinot noir-u

Posvećeno onima koji stvaraju mitove, a posebno onima koji u njih i povjeruju

Neposredan povod  ovom postu je degustacija 8 pinot noir-a s različitih prostora zemaljske kugle koja se održala u Klubu prošli utorak. Prizanjem, divim vam se, svaka vam čast Francuzi ( a i drugi koji sudjeluju u stvaranju ovog mita ), za vas su Škoti s whisky-em ili Istrani s malvazijom male mace. Da, razumijem da publika stalno traži nove zvijezde, da je film "Stranputice" ( Sideways) odigrao nevjerovatnu ulogu u masovnoj kulturi u prilog ove sorte, ali što je previše, previše je.

Dakle, 8 vinogorja redom: Burgundija, Alto Adige, Novi Zeland, Goriška brda, Oregon, Čile, Zagorje, vinari: Domaine Rossignol - Trapet, Chanson, Craggy Range, Drouhin, Simčić, Hofstaeter, Bolfan, Tabali, terroir kao Gevrey - Chambertin, sve je to jedan veliki mit. Sve je opet u jednoj rečenici Lazar sumirao kad smo 2 dana kasnije pili Beaujolais Noveau od Duboefa, vino rangirano puno niže od gorespomenutih: " Više radosti ima u ovoj jednoj boci nego u svih 8 koje smo neki dan pili".

Na samoj degustaciji konsenzusom smo se složili da je najbolje vino Craggy Range Te Muna 2010, ali kad sam čuo da je to vino 280 kn onda se moram izvinuti svim hrvatskim vinarima za čija sam vina ikad napisao da su skupa. Drugi problem koji ovo vino ima je da je taj nekakav voćno-cvjetni miris toliko jak da uopće nemam ideju s kojom ga hranom spariti. Lako se pije, ima početak i dobar kraj, možda ga je i najbolje tako konzumirati, kao "samostojeće" vino.

Da, i ta riječ terroir - kakav je to opet mit sam po sebi - pada mi na pamet situacija od prije 2 - 3 godine kad sam primao narudžbe za Zlatan plavac, ali s Hvara, ne iz Makarske. To je otprilike kao da kao da izlazite s curom kojom smrdi iz usta, ali utorkom smrdi na bijeli luk, ne na pokvarene zube kao obično i zato se s njom želite viđati utorkom.

Pada mi na pamet i situacija koja se u Americi stvorila nakon filma "Stranputice", odnosno pad prodaje merlot-a u SAD uodnosu na pinot noir. Priznajem da nisam probao "najbolje" pinot noir-e (DRC, Dujac..) jer još nisam u fazi da plaćam boce 1500 €, međutim nisam pio ni najbolje merlot-e ( Le Pin, Petrvs...), ali ovo što sam probao merlot-a je svjetlosnu godinu bolje od pinot noir-a. Terroir kao što je Drniš vs Gevrey - Chambertin, Makedonija ( Chateau Kamnik ) vs Novi Zeland, Blato na Korčuli vs Oregon, svaku od ovih utakmica dobio je merlot i zato pijte vino, ne mitove.

P. S. Sad mi je tek postalo jasno zašto je stvarno doktor Ivo osuđen - kakvo mito i korupcija, kakva prodaja INE; u Jutarnjem listu je objavljen račun s nekog ručka u "Baltazaru" na kojem je popio bocu pinot noir-a za 4200 kn i sad sam uvjeren da ga je sudac zbog toga osudio na 10 godina, koliko je i kakvih boca merlot-a mogao popiti za te novce.

Dežela ostala u prašini, Sabatina živi vječno

Posvećeno namještenim utakmicama, kupljenim ispitima i nagradama, doktoru Ivi i njegovim učenicima

 

Iako je bila prava jesen na kontinentu, mračna i tmurna, a i nekoliko puta je Ljubljanu okupala dobra kiša, dežela je barem po pitanju vina ostavljena u prašini i to od naših vinara.

 

Naime, bili smo na slovenskom festivalu vina u Ljubljani, meni prvi put i baš me zanimalo što će nam dežela ponuditi ove jeseni. Zaključak je da su ih naši vinari, kakvi bili da bili, pregazili i ostavili u prašini. Već neko vrijeme se kod nas slabo prodaju slovenska vina ( ili je to samo u mom okruženju ? ) i pitao sam se zašto, neko vrijeme je vladala i neka negativna atmosfera oko Slovenije uopće, a sad sam vidio da slovenski vinari ni ne zaslužuju mjesto pod našim suncem.

 

Prvo, cijela ponuda se svodi na nekoliko sorti; sauvignon blanc, chardonnay,  sivi pinot i malvazija s Krasa te merlot i cabernet sauvignon te nešto malo terana. Čak je vrlo malo crnog (modrog ) pinot-a, a i ono što je ponuđeno nije nešto posebno. Probali smo nekoliko vrlo solidnh vina, ali ništa spektakularno i možda je tu i najveća razlika, na svakom hrvatskom festivalu proba se barem 2 - 3 fenomenalna vina, a što se tiče bogatstva raznolikosti sorti tu nema nikakve priče.

 

Čak sam namjerno probao Šćurekov Up iz 2006 koji je tamo bio uvjerljivo najskuplje vino ( cca 280 kn ), ali to vino nije ni blizu Dubokovićeve Medvjedice koja je u tom cjenovnom razredu ( Medvida neću ni spominjati ) Uglavnom, Lazar je najbolje sumirao festival rekavši da "iebeš slovenski sajam vina kad je najbolje vino makedonski merlot" ( Chateau Kamnik ).

 

Na povratku smo proveli zanimljivih par sati  u Jaski u vinariji Tomac. Ovim ljudima želim svako dobro i uspjeh u poslu jer se vidi iz aviona da su posvećeni svom poslu i rade kako treba. Otprije sam znao da je Amfora 2009 od rajnskog rizlinga izvnredna ( iako prilično skupa ) i da je Classic vrlo zanimljiv pjenušac. Polusuhi rajnski rizling i crni pinot ( za razliku od Vinopije s kojim se obično slažem, a dao mu je 92 boda ) me nisu impresionirali, nedovoljno užitka za taj novac. Ipak, vjerujem u ove ljude, vidi se da su vinari i težaci i klanjam im se do zemlje, a svakome od srca preporuka da posjeti ovu vinariju, proba vina i upozna ove vrijedne ljude.

 

P. S. Koji kliše ( ili se piše cliche ) da upotrebim, a da nije previše dosadan?

 

Amerikanci kažu da su samo smrt i porezi ( death and taxes ) neizbježni.

 

Gary Lineker je rekao da je nogomet igra s loptom i 11 igrača sa svake strane u kojoj na kraju pobjeđuju Nijemci.

 

Kako li sam samo znao da će na Sabatini održanoj u Bolu na Braču pobijediti Linekerovi Nijemci ili da parafraziram autora:

Sabatina je izložba vina na kojoj pobjeđuju Zlatan Plenković i PZ Čara, pitanje je samo s kojim vinom, ove godine je od crnih Zlatan Plavac barrique, prošle običan plavac, slijedeće grand cru....itd, itd. Šampion bijelih vina ove godine je Marko Polo, kao i zadnjih 5 od 6, ili 4 od 5....nebitno je, dovoljno je glupo i bezobrazno. Pa kako vam više nije neugodno?

 

A već mi je sve bilo jasno kad sam taj četvrtak ukrcavao nešto na katamaran za Bol i koga li samo sretnem? Ako ste mislili Alena Bibića, Ivu Dubokovića, Lea Gracina... ili bilo koga tko ima ikakvu težinu u vinskom svijetu odgovor je negativan - mimoišao sam se na skali katamarana s našim županom Antom Sanaderom ( stoji li nomen est omen ? ) i nekim njegovim glavatim poslušnikom.

 

Sabatina ima 2 rješenja: jedno je da se ukine i tako prestane sramotiti i cijela Dalmacija i zdrav razum, a drugo je da pošalju nekoga u Poreč da pogleda Vinistru i pokuša nešto naučiti od onih koji to bolje rade. Vinistra je spektakl, prepun ljudi, vina  i događaja, sve ono što Sabatina u ovom trenutku nije, a ako ovako nastavi nikad neće ni biti.

 

 

Stativa Franje Tahija

Ponukan informacijom o 20% sniženju svih vina kod Franje Tahija, otišao sam do SuperKonzuma Sirobuja i pronašao 6 boca od kojih me stvarno zanimala samo jedna i to baš za potrebe ovog bloga, a i da imam nešto popiti uz ručak.

 

Naime, već su me nekoliko puta dobronamjernici upozorili da sam previše negativan po pitanju istarskih vina i vinara pa sam odlučio napisati nešto o istarskoj malvaziji. Čuo sam par pohvalnih stvari o Agrolaguninoj ( da, opet u Franjinom vlasništvu, miriše li ovo na monopol ili je prava riječ kartel ) malvaziji iz 2011, ali kako mi ne pada na pamet da istarsku malvaziju plaćam više od 30 kn tek sam jučer dobio priliku da je kupim za 32 kn. Zašto sam ovako tvrd i nepravedan prema vinarima čija se svježa vina ( ponajviše malvazije, graševine te neki pošipi) prodaju po 60 - 65  kn? Zar ne znam cijeniti njihov krvavi trud prvo u vinogradu, a zatim i u podrumu? Ne shvaćam li koliko košta vinarska oprema i amortizacija iste? Ne znam li da država uzima 20 % od konačne cijene boce ( kod PDV-a od 25 % ) te još naplaćuje rješenja za puštanje vina u promet te tko zna što još?

 

E baš zato što znam koliko košta kilogram grožđa i koliko se vina dobije iz kilograma grožđa, zato smatram da hrvatski vinari s ovakvim vinima nemilo deru kožu svojim kupcima. A što se truda tiče, trudi li se išta manje profesorica matematike da nauči učenike, vozač autobusa da sigurno preveze putnike ili konobar u restoranu da posluži vino gostima? Koliko košta alat i oprema u bilo kojem drugom poslu, da se to možda drugima ne poklanja? Zar nije PDV svima isti?

 

Drugi plus koji dajem ovom vinu naslijepo je to što ima navojni čep - ako veliko vino kao što je Cloudy Bay može imati navojni čep onda može i svako hrvatsko vino koje je namijenjeno da se popije svježe, odnosno do slijedeće berbe.

 

Sad, nakon što sam vino otvorio i popio dajem mu prolaznu ocjenu, osjeća se sortna aroma malvazije, prolazi za 32 kune, ali samo prolazi, ne zove vas da ga opet kupite. U mom idealnom svijetu, ovo vino bi koštalo 15 - 20 kn kn, a neka "brendirana" malvazija tipa Benvenuti bila bi 30- 35 kn, PDV na vino bi bio 5 - 10 %, svaki hrvatski grad bi imao ulicu Miljenka Grgića, pilo bi se puno više i bolje, ali to je utopija koju vjerovatno nećemo doživjeti. Realnost je da je malvazija Benvenuti 65 kn, da je PDV na vino 25 %, da svaki hrvatski grad ima ulicu Mile Budaka, da je Zlatan Plenković veliki vinar, da Hajduk na Poljudu ne može pobijediti drugu momčad Dinama....

 

A možda u tom svijetu Franjo Tahi ne bi živio u dvorcu dok se njegovi podanici organiziraju u udruge tipa "Franak" boreći se protiv lihvarenja banaka kod stambenih kredita, ali nema veze, uvijek im za utjehu ostaje Multi Plus kartica pomoću koje sakupljanjem bodova mogu dobiti popust na kupnju artikala koji im ionako ne trebaju.

 

Mate Teklić

Quinoa, quinoa...

Jugo i samo jugo, dosadno i gnjilo, čini mi se da ipak bolje paše rimski naziv ovog mjeseca - novembar ( ako se dobro sjećam Rimljanima je godina započinjala u trećem mjesecu pa im je ovo zapravo bio deveti mjesec) nego hrvatski studeni jer studeni ni za lijek, toplo i gnjilo. Ipak, pozvani smo na Martinovo kod Ante Grabovca u Proložac, dobra prilika da se razbije jesenska monotonija.

 

Kako Peugeot šteka s platinama ( to je onaj dio koji više ni nemate u autu ), krenuli smo teretnim autom i za cca sat vremena smo kroz vrleti Biokova i preko Kamenmosta na savršeno bistroj rječici Vrljici stigli do Grabovaca. Uzvanici urednim spiza uredna, ovi ljudi su preuredni u svakom pogledu. I zbog toga im prognoziram svijetlu budućnost, prodaju vina koliko naprave, mlade snage dosta dobro kuže vino i život ( Milan i Mislav ), a turističke sezone postaju dovoljno jake da absorbiraju njihovih 60 000 boca vina.

 

Ono što me živo zanima je što će uraditi s vinima iz berbe 2011 koje smo probali iz bačve ( en primeur u Dalmatinskoj Zagori, ha,ha,ha), a koja su jedno bolje od drugoga. Stvarno se teško odlučiti što je najbolje, od atipičnih sauvignon blanca i syraha preko cabernet sauvignona pa do crnog prošeka koji je ostavio u prašini Miloševog koji smo pili na Pelješcu. Moj favorit je syrah za kojeg smatram da se sad pretoči iz bačve u bocu bio bi uvjerljivo najbolji hrvatski syrah. Da, znam, može se reći da mi nismo zemlja syraha, ali kako bilo da bilo ovo vino je odlično.

 

Strah me jedino da će Grabovci ova sva pojednično prekrasna vina nekako iskupažirati i dobiti neku amorfnu masu koja neće ničim odskakati, odnosno, da će na teren izaći momčad odličnih pojedinaca koji zajedno igraju kao grupa građana - svaka sličnost s trenutnom igrom Arsenala ili Reala je namjerna. Ovo sam napisao jer sam prošle godine u neetiketiranoj boci dobio od Ante Grabovca izvanredan crni pinot ( i to u zemlji koja ne impresionira crnim pinot-ima ) koji nikad nije ugledao svjetlo dana na tržištu, već se vjerovatno utopio u Modro jezero reservi ili sličnoj kupaži.

 

Kako sam slijedeći dan igrom slučaja ostao u kući bez vina za ručak, skoknuh do skladišta i potegnem prvu bocu s police kad ono bingo - Radovićev Dingač Reserva 2008. Ovo vino je toliko dobro da se odmah plasiralo na 2. mjesto ovogodišnjih crnih vina koje sam probao. Na žalost, podsjeća me malo na Karl Malone-a i Utah Jazz koji su na svom vrhuncu bili za vrijeme velikog Michael Jordana i Bullsa. Da su bilo kad a ne tada igrali, uvjerljivo bi osvajali NBA titule, a na žalost tako i ovaj Dingač ima svog Medvida 2008 koji je jednostavno spektakularan i nenadmašan.

 

Uživajući u Radovićevom ostavarenju razmišljam o plavcima iz 2008 koje sam probao ( Medvid spektakularan, ovaj izvanredan, još nekoliko vrlo solidnih ) postajem prilično siguran da je 2008 godina plavca malog, a vjerujem i sličnih sorti u Dalmaciji ( Babić Suha Punta, Pribidrag, Korlat Syrah).

 

P. S. Stvarno neki ljudi imaju sreće u životu, a sve je očitije da sam ja među njima. Naime, dok smo mi guštali kod Grabovca u prekrasnim vinima i spizi, u restoranu "Kadena" koji je udaljen cca 400 m od mog doma društvo odabranih jadnika ( nadam se da nisu morali to i platiti ) su morali piti vina Trapana, Matoševića i Senjkovića te uživati u hrani "vrsnog kulinarskog tria" kao što je npr.

( citiram Slobodnu Dalmaciju ):

 

oni

"kozicama mariniranima u medu aromatiziranom s mentom na quinoi s pjenicom od kapule",

a mi pašticadu

 

oni

"krem juhi od bijelog fažola i smeđe leće sa svinjskom potrbušinom",

a mi pečenicu s gradela.

 

Još jednom ti hvala Ante na pozivu u imotsku krajinu, još jednu od kolijevki dalmatinskih velikih vina, stvarno sam uživao, a nakon ovog članka u Slobodnoj Dalmaciji vidim i koliko imam sreće u životu.

 

Inspiriran Tinovim "bljeskom slavna šestopera i mirisom bora kalopera" želim da i dalje "tamo, tamo da putujem" - prema Dalmaciji, zemlji velikih vina, a njima posvećujem svoj prvi haiku:

 

Quinoa, quinoa,

                        jebo vas ja!