Dalmatinski yin - yang
„Sanjao sam noćas da te nemam i da ležim budan na postelji od snijega…“
Da, slušam Bijelo dugme i pišem ovaj blog iako sam više u filmu modern blues-a sa sky.fm – evo vam preporuka za radio stanicu, dragi moji vinoljupci.
Ovo je godina, ili mjesec, ako hoćete, yina i yanga, Dobra i Zla, Boga i Sotone ili svih drugih klišea koji bi objasnili ovo što mi se u zadnje vrijeme događa. Ajmo odmah na ono što je meni bitno, izgorjela brtva ( sumnja se na galvanske struje ali prihvaćam i druge sugestije kao pregrijavanje itd) i skrivila se glava motora na Peugeotu 404, 10 dana bez Peugeota kao Batman bez Robina, kao Tony Blair bez Gordona Browna, kao Franjo Tuđman bez Slobodana Miloševića, kao George W. Bush bez Osame bin Ladena, kao El Comandante bez cigare, kao veliki Rocco Siffreddi bez……..Ali, la vita e bella i danas sam ponovo uskočio u sedlo, odnosno za volan, ali 2400 kn je „te noći kad umrem kad me ne bude“ zauvijek odlepršalo iz mog takujina. Ha, sad mi je sinulo kako ću ih refati; trebam ovog ljeta prodati 240 boca sa zaradom od 10 kn po boci vina Bruna Trapana i problem je riješen. Srećom, na izvjesnom otoku x u restoran y dolazi dovoljno zagrebačkih pederčića, ajme opet sam politički nekorektan trebao sam napisati gayeva, pa ću im valjda uspjeti prodati 240 umjesto lanjskih 120 boca.
„Lažeš dušo , lažeš zlato, lažeš vještice….“ „ „Da te bogdo ne volim….. Na kojem boku spavaš poomislim, bijelu haljinu za novu godinu
I sad moj favorit za sva vremena „ jer kad ostariš nitko ne kuca na tvoja vrata….jedan za drugim vozovi polako prolaze, kao i obično stavit ćeš kaćune u prozore…… Da, tako se osjećam i tužan sam jer su mi zadnji dani donijeli puno tužnih i gorkih trenutaka, čak štoviše, razočaranja u dalmatinske plavce koje sam toliko cijenio i u koje sam i pored svih minusa koje sam im pripisivao ipak volio i vjerovao im. Dakle, vraćam se u Zagreb na festival hrane i pića u Areni, probali smo nekoliko plavaca koji mi nisu nešto posebno napeti, ali pošto sam već u điru moram ih probati. Da, istina je, totalna katastrofa, i to me deprimira. Naime, zadnjih 4 – 5 godina sam mislio da su u dalmatinski plavci, en general, dobra, ali precijenjena vina. Međutim, ovo što sam probao u ZG Areni je doslovno tragedija, i to čak plavci u kategoriji 150 – 300 kn. I zato, da provjerim da li sam objektivan, odlučio sam večeras uzeti jedan random selection dalmatinski plavac i degustirati ga da provjerim da li je to istina ili je riječ o mom trenutnom raspoloženju.
Dakle, rečeni plavac mali je berba 2007, deklariran je kao vrhunsko vino s 13.4 % alkohola na etiketi. Vinogorje neću pročitati s etikete jer onome koji na osnovi ovog teksta u roku od 4 dana pogodi o kojem plavcu je riječ nudim ručak u mom omiljenom restoranu, u roku od 7 dana karton ovog vina, a u roku od 15 dana bocu ovog plavca. Dakle, čep je vrlo dug i jako taman, znači ima ekstrakta u ovom vinu. Čep ne miriše nešto posebno, ali dobro, mirisao sam i neutralnije čepove. Na nosu se čuje voće, nije intenzivno kao višnja maraska, ali u tom je smjeru, rekao bih tugarska trešnja. Dobro je, nema stranih mirisa na nosu, nema lakohlapljive kiseline, bretanomidisa i drugih bisera koji znaju pratiti plavce, tehnički vrlo uredno napravljeno vino. U ustima je dobro, okus je plavac malog, nisu nikakve voćne bombe i slični biseri, ali tu zapravo započinje i problem, škripe mi zubi kao kod većine plavaca. Alkohola ima, ali ne ubija, osjećam ga, grije me, ali me ne ubija, da 13,4 je pravi broj. Aftertaste-a nema, ili nema dovoljno da bi netko s manje razvijenim nepcem kao ja mogao to detektirati. Podsjeća me na Oliverovu( zapravo talijansku pjesmu) „ bez duše lijepa“.
Ajmo ga opet probati. Čitam s etikete: „preporuča se poslužiti uz ribu i lagana mesna jela na temperaturi 14 – 16 C.“. Ribe nema, ali lucky me, gospođa je danas kuhala juhu s lešim mesom i želim vjerovati da je ostalo malo lešog mesa od ručka da ga probam s hranom, Yesss, kao Reggie Miller nakon pogođene trice protiv New York Knicks-a skačem iz patika ( ha,ha, ha, wishful thinking, već sam u kućnim papučama) jer sam pronašao mali retaj lešog mesa i to juneći mulam (flan), meni najdraži komad lešog mesa.
Ali stativa, vino je jednako kao i bez hrane, zubi i dalje škripe, znači to je to. Veliki Gary V. kaže da svako vino treba opisati kao osobu pa ću i ja pokušati: ovo vino je kao cura koju ste nakon cjelovečernjeg truda uspjeli odvesti u krevet i bez obzira što ste zadovoljni svojim uspjehom ipak ne možete do kraja u tom uživati jer vas stalno smetaju njene debele noge, ili male sise ili…..nogometnim rječnikom rečeno, ovo nije gol koji zabijete i onda ukližete prema sjevernoj tribini i bacite Poljud u delirij, više je ovo kao 2. Gol Lionela Messi-a Bate Borisovu. Da, zabili ste gol, ali suigrači vam samo u prolazu trznu ruku, nema tu istinske emocije i gušta.
Preporuka: Za 75 kuna ovo vino mene ne zadovoljava, ali u zadnje vrijeme mi je već nekoliko ljudi reklo da ja živim u 2001 ili 2003 godini kad se s 50 kn nešto moglo kupiti, ali danas….OK, ako to uzmemo u obzir onda ovo vino prolazi kroz cilj, ali jedva. Odnosno, napadnite ovu curu samo nakon dugotrajne apstinencije.
P. S. Anonimnim kompleksašima koji ostavljaju komentare na ovom blogu poručujem slijedeće:
1. Na vaše komentare odgovara kolega Srđan koji ne piše ove postove.
2. Ako netko ima potrebu da liječi svoje komplekse i pod imenom anonimno piše o meni osobno, mogu mu poručiti samo jedno; get a life and live it.
3. Onom iskompleksiranom ekavičaru koji mi preporučuje da idem na „lečenje“ poručujem da je mogao barem da bude maksimalan pa da mi preporuči „lečnika koji bi me mogao izlečiti“ ili izlečeti, kako li se već piše.
P.P.S. I na kraju, opet yang, krajem mjeseca idem u Odžak i Tompojevce – za neupućene, Odžak je mjesto gdje je izvanredan biftek u restoranu 12 KM - 45 kuna ( ima li to igdje?), a Tompojevci su mjesto do kojih vozim nagazivši Peugeota 404 all the way do 82 km na sat, slušajući ( i živeći ) Cohenovih „ and dance me to the end of love…“
P.P.S. Chelsea je prošao dalje u četvrtfinale Lige prvaka, golove su postigli Didier Drogba, smećar Terry i veliki Frank ( captain, leader, legend piše na jednom transparentu na stadionu) Lampard. Ključni gol, u produžetku, Branislav (valjda mu je nadimak Bane ili Bejn?) Ivanović. Napoli je možda igrao, pored Barcelone, najbolji balun u Evropi ove godine, ali još jednom se pokazalo istinitim zašto volim čvrste momčadi kao što je Chelsea. Samo naprijed momci, da vam nije bilo onog jadnika AVB ( neću mu ime ni spominjati) tko zna što biste i ove godine uradili. Zašto nikad nisam nikad vjerovao u AVB-a? Muškarac koji stegne mantil u struku ne zaslužuje voditi momčad kao Chelsea, da li je itko ikad vidio velikog Alexa Fergusona da steže opasač u struku?
Nema komentara:
Objavi komentar