Ne damo se, još smo uvik mladi
Posvećeno Ivici M., jednom od prvih članova Kluba
Ponukan katastrofalnim predstavljanjem plavaca na Festivalu hrane i pića u ZG Areni odlučio sam testirati sam sebe i ovih dana ću otvarati samo plavce da vidim da li je to stvarno stanje ili je Dalmaciju na Festivalu predstavljao vinarski talog. Također, Ivica M., vrlo bitan član Kluba, upozorio me da je većina plavaca berbi od 2009 prema niže kod njegovih degustacija „pukla“, odnosno da slabo trpi vrijeme. Živi bili pa vidjeli, ajmo u otvaranje plavaca od 2008 do 1973….
Dakle, mada je na meni-u bila jedna od najvećih delicija Jadranskog mora – frigani gavun – posegao sam za plavcem, i to Plavac Miličić Selekcija 2007.
Mada možda i nije red da uz gavune ide crno vino, ali sjećam se davnih dana iz Osibove kad se uz gavune pilo crno vino. Doduše, možda i nije bilo drugog vina pa je to bio razlog, ali ajmo mi na vino. Dakle, etiketa je bezlična otprilike kao Ivo Josipović koji upravo gostuje kod Stankovića, ali ova etiketa se barem ne bogati na naš račun i ne namješta svojim prijateljima da se obogate na račun svih nas. Kakav ljigavac, u prvi mah sam pomislio da je lignja, ali kad bolje promislim to je ipak meduza u ljudskom obliku, spodoba bez okusa, boje i mirisa, bez kičme i karaktera.
Samo da se osvrnem na gavune koje smatram jednom od najvažnijih delicija našeg mora; u „Bračkoj peškariji“ gdje sam ih kupio i inače čiste svu ribu rekli su mi da gavune ne čiste, a i inače tko uopće čisti gavune? Zato postavljam pitanje čitateljima da li se gavuni čiste ili je to još jedan hir moje gnjavatorske prirode?
Gavuni se uredno frigaju,a ja otvaram šjor Pavin plavac. Boja mu je uredna, možda se to kaže rubinska, ali meni to izgleda kao zdrava boja plavca malog. Takav je i miris, pravi vinski – mala digresija: ono što ja cijenim kod vina to je miris i okus vina, razlog zašto ne volim većinu čileanskih vina je što mi ta vina previše daju na crni ribiz, borovnicu ili neko drugo šumsko voće, a da sam želio okus šumskog voća pio bih sok, a ne vino.
Ajmo dalje, nema nikakvih stranih mirisa ni lakohlapljive kiseline, i u grlu je vrlo ugodno, čini mi se da u pozadini osjećam hrast, moram pitati šjor Pavu da li je odležano u drvu. Stižu i gavuni – standardna procedura je da se gavuni dobro osuše, na pjat se nakapa pravo istarsko maslinovo ulje ( ha, ha, ha, niste valjda pomislili da trošim istarsko ulje, ovo je 100 % bračko ) i moče gavuni u ulje. Kao i uvijek, ni ovaj put gavuni nisu omanuli, i dalje stojim da je ovo vrh vrha što nam Jadran može pružiti.
Aftertaste nije sprktakularan, ali je dobar i zaokružen, uglavnom, ostaje dojam jedne solidne školske četvorke. Znam, netko će kazati da ovom plavcu fali mirisa i okusa, ali da je to tako pitanje je koliko bi koštao, a u krajnjoj liniji i da ga ja imam od pola metra bio bih ja zvijezda porno filmova, a ne veliki Rocco Siffreddi.
Ako bismo personificirali ovo vino kao što to radi veliki Gary V., mogli bi reći da je riječ o učeniku iz vaše škole koji je u školu uvijek dolazio uredno odjeven i počešljan, s kojim nikad niste imali nikakvih razmirica, ali ni zajedničkih akcija. Tek kasnije kad sazrijete, naučite cijeniti takve ljude jer oni samim svojim postojanjem i nečinjenjem zla u biti čine svima nama dobro, a vjerujem da se to može primijeniti i na Pavu Miličića, uvijek odmjerenog i urednog, u riječi i pojavi.
The End: Da sam ugledni odvjetnik iz Marylanda dao bih ovom plavcu x bodova, ali pošto nisam preporučit ću vam da Pavi Miličiću platite 70 kn za ovo vino, a Ivici M. poručujem da je ovo vino dokaz da i južno od Učke postoje dobra vina koja su još uvijek mlada.
Nema komentara:
Objavi komentar