Chardonnay Grgich Hills za 40 kn - stativa

Posvećeno svima koji misle da (ni)su hrvatska vina skupa

Recimo da se ne zovete Mate Teklić nego Matt Texon, recimo da ne živite u Splitu nego u San Franciscu i recimo da nemate 43 nego 25 godina i da ste inženjer početnik ( vi zamislite struku). Plaća vam je cca 5000 dolara, a cca 5000 kn u Splitu. Stan iznajmljujete za 2200 dolara, a u Splitu za 2200 kuna. S druge strane zaljeva imate Oakland, ovdje Kaštela ( oni imaju i Berkeley sa sveučilištem, kontrakulturom.....ali to ćemo zanemariti). Oni imaju dobru peškariju ( ribarnicu), ali imamo je i mi. Oni imaju tehnološke firme ( Apple, Google ), ali imamo i mi ( Škver, Željezara ) - jedina, mala razlika je što njihove tehnološke firme cvjetaju, a naše se raspadaju, ali dug je život...

Recimo da je ljeto i da ste poželjeli popiti bijelo vino, onako osvježavajuće, kako bi se reklo s naznakama citrusa i da ste odlučili potrošiti 40 dolara. Što možete kupiti za 40 dolara - da, pogodili ste, Chardonnay Grgich Hills. E, tu prestaje svaka sličnost s nama jer vino koje možete u Splitu kupiti na svakom kantunu za 40 kuna je Zlatna vrbnička žlahtina, a usporediti ta 2 vina je otprilike kao usporediti Stanley Kubricka i Jakova Sedlara, Nelsona Mandelu i Franju Tuđmana, dalmatinska i istarska vina....

 Ne kažem ja da bi svaka boca vina trebala koštati 10 kn jer nitko u svijetu nema kupovnu moć kao Amerikanci, ali danas kad su bezvezna vina kao istarske malvazije cca 60 kn, industrijsko vino kao Pošip Čara 60 kn, dobar broj kutjevačkih graševina 60 kn, onaj koji kupuje vino od 0,75 morat će skakati od sreće kad Hrvatska 01.07. 2013 uđe u EU i kad nam postanu dostupna npr. talijanska ili francuska vina od 3 €. Da, sad će netko reći da ta vina nisu brendirana, da ne idu uz cigare....ali doći će i taj dan kad će se naši vinari probuditi i sići s oblaka na kojima sada plutaju.

 I zato ću na kraju pozdraviti vinara koji stvarno živi u Hrvatskoj, a ne prodaje falšu priču nego vino. A da sam u pravu potvrđuje broj i količina makedonskih vranaca od litre koji se prodaju po cca 15 -20 kuna – samo ih usporedite s prosječnim „Pelješcom“ od 30 – 35 kuna pa odletite prvim avionom  u San Francisco, Matt Texon vas čeka.

Hvala ti, Franjo Tahi

Posvećeno svim tajkunima, posebno hrvatskim

Da, vrijeme je ljetnih vrućina i recimo da je i u Klubu vruće. Nakon jučerašnje avanture s jednim viškim plavcem, nazovimo ga x, koji, nota bene, i nije bio tako loš, ali piti ga na +29 'C bio je zadatak za istinske mazohiste i možda sljedbenike Jana Ackermanna, vrijeme je da se propije i neko bijelo vino. Kao što se u naslovu vidi, taj doživljaj nam je omogućio izvjesni Franjo Tahi i stoga smo mu jako zahvalni, toliko da možda i ne osjetimo grižnju savjesti kad mu slijedeći put budemo punili džepove na blagajni nekog Konzuma.

Dakle, izvjesni gurman i hedonist, nazovimo ga Mate T., (43), Hrvat, otac, muž i domaćin je po službenoj dužnosti ( ovo je odgovor svima koji su se možda več upitali što gurman i hedonist radi kod Franje Tahija) jučer navratio do Super Konzuma na Sirobuji i kupujući pored blagajne Medu Barnija ( svi koji imaju malu djecu znaju o kakvoj prevari se radi) primijetio krajičkom oka nekoliko boca vina. Pogledavši bolje, vidim da je neki Chateauneuf du Pape 200 kn, kažem stativa, ali upadne mi u oko 2 burgundske boce s blijedom etiketom i jasno istaknutom cijenom od 50 kn. Pogledam malo bolje kad se ukaže Cloudy Bay 2008, glavom i bradom. Odnesem 2 boce u Klub i računam jednu ćemo sigurno probati, a jedna se uvijek može uvaliti - nedavno je yours truly prodao cca 80 boca ovog vina nekim australskim bolesnicima koji na jahti u Hrvatskoj piju novozelandska vina, ali to je druga priča i poanta je da znam koliko košta boca ovog vina.

Propisno ohlađen i serviran, između pisanja računa i posluživanja putnika namjernika koji kupuju vina, na temperaturi od 10 do cca 25 koliko je vino postiglo u vremenskom intervalu koji nam je trebao da popijemo bocu, ovo vino, da citiram izvjesnog Lazara S. uz čiju pomoć sam dovršio bocu, je od ovog trenutka benchmark za sauvignon blanc. Da, već sam pio sauvignon blanc iz Novog Zelanda, doline Loire ili ako hoćete i Međimurja i Plešivice, ali ovo je stvarno nešto posebno. Fino i mirisno na nosu, ukusno i neoptrećujuće u ustima, a ostavlja aftertaste u grlu. Nije ni previše voćan, iako osjećam bazgu nema pretjeranog dojma soka od bazge, ovo je jednostavno fenomenalno vino. Ono što me posebno impresioniralo je što je vino zadržalo staturu i kad je temperatura prešla 20 ' C jer ga nismo dodatno hladili. Jedino što mi ostaje je reći: hvala ti Franjo Tahi na ovim trenucima istinskog uživanja u jednom velikom vinu.

Međutim, ova prča je vrlo poučna za shvaćanje same biti ljudskog postojanja: dakle, možda smo uspjeli kod Franje Tahija dobiti vino vrijednost 200 kn za 50 kn, ali Franjo Tahi je ovo vino morao platiti 100 kn i ona slast pobjede koju smo osjetili pobjeđujući ga za 150 kn je definitivno izgubljena jer je i Franjo Tahi ovo vino morao kupiti kod nekog većeg Franje Tahija ( čitaj LVMH ) za 100 kn i tako je metafizički profitirao samo još veći Franjo Tahi odnosno Bernard Arnault, vlasnik LVMH-a ( čitaj Louis Vuiton Moet Chandon Henessy) u čijem je vlasništvu i Cloudy Bay. Stoga, nemojte se zanositi, ova utakmica je unaprijed izgubljena, nema suca koji će za vas svirati penal u sudačkoj nadoknadi, nema pravde, sve je crna zemlja, i kad mislite da pobjeđujete zapravo gubite.

P.S. Još jedan dokaz da pravde nema je i večerašnja utakmica Njemačke i Grčke; da, možda je bilo metafizički pravedno da Grčka pobijedi kao osvetu za mjere štednje koje je Angela Merkel nametnula Grcima pa:

- ne mogu više voziti BMW-e

- ne mogu više kupovati Birkenstock sandale

- ne mogu beskonačno pričati na mobitel preko T-mobile-a,

ali, uvijek, i kad im bude teško, još teže, najteže, svaki punoljetni grčki muškarac uvijek može osjetiti olakšanje da on nije u krevetu s Angelom Merkel kad se ona zaželi hupa-cupa.

Mate Teklić

Dr Stagnumlove ili kako sam naučio voljeti svoj posao...

Posvećeno Damiru S, jednom od bitnih članova Kluba

Već 2 mjeseca hvatam zalet da napišem ovaj post i nikako, svaki put stativa, a cijeli tekst imam u glavi i počinjem se osjećati kao Johnny Štulić pred snimanje prve ploče Azre kad mu je glava pucala od svih pjesama koje je imao u glavi.

Direktan povod mi je dao redatelj Branko Šmit koji je u jednoj emisiji na TV-u objašnjavao svoj novi film. Gledam i pitam se; da li je veliki Stanley Kubrick ikome objašnjavao zašto veliki Peter Sellers glumi 4-5 uloga u Dr Strangelove-u? Ili da li veliki Didier Drogba objašnjava zašto puca glavom u prvi kut iako je golman u prvom kutu? Ne, on samo zabije gol ili snimi remek-djelo kao veliki Kubrick.

Međutim, izgleda da stvarno postoje situacije kad se tupamarosima kao što sam ja treba objašnjavati, a tu sam situaciju prošao sa Stagnum-om 2005, Frane Miloša. Dakle, to vino sam probao 3 puta i ništa nisam skužio, izgledalo mi je kao još jedno precijenjeno pelješko vino. Da, i usput mi je Frano Miloš objašnjavao što to vino predstavlja, a ja sam se naravno pitao zašto mi on to priča, kao da sam ne mogu skužiti vino.

Ipak, četvrti put kad sam ga probao, vino dekantirano i temperano kako treba skužio sam o čemu se radi i to ću pokušati opisati u ovom postu. Da, još jednom sam ga probao na Zagreb Wine Gourmet-u prošli mjesec i potvrdio da je to vino stvarno nešto posebno. Doduše, neće mi nitko zamjeriti što ću sebe pokušati utješiti da je vino možda napredovalo u boci za godinu i po dana otkad sam ga prvi put probao, i da ga zato nisam odmah prepoznao, ali led je led, a tudum je tudum.

U međuvremenu je i rat Frane Miloša sa Zavodom za vinarstvo ( da li se ta institucija ovako zove ) eskalirao pa se o tom sukobu moglo čitati u novinama. U ovom slučaju ne znam tko je u pravu i ne zanima me, ali moje mišljenje je da je ta ekipa iz Zavoda preblaga, ne daj ti Bože da ja ocjenjujem vina jer onda u cijeloj Hrvatskoj ne bi bilo 5 vrhunskih vina, a dobrom broju vina uopće ne bih dozvolio da se pune u bocu od 0.75 l jer to i ne zaslužuju.

Kako najbolje opisati ovo istinski posebno vino? Zamislite da ste razvedeni 38-godišnjak s 2 kćeri za koje bivšoj ženi vještici plaćate alimentaciju od 3200 kn, a plaća vam je 5700 kn i svaki mjesec je nova lutrija da li će firma uopće postojati, a kamoli vaš posao. Da, kosa vam se prorijedila, oko pojasa pomalo pumpate rezervnu gumu, naočale nosite već nekoliko godina i kad se pogledate ujutro u ogledalo pitate se gdje je nestao taj čovjek. I u takvoj situaciji pojavi se 26-godišnjakinja na vrhuncu svoje ljepote, elegancije, stila........ i pozove vas na večeru kod sebe doma. 

Ne, još ne vjerujete da ćete ikad više u životu ući u takav ljuti boj, ali tu se vidi tko je tko, odnosno da li ste pobjednik kao  Didier Drogba ili gubitnik kao Arjen Robben. Mada je veliki Petar II Petrović - među Cnogorcima poznatiji kao Njegoš -  rekao da boj ne bije svijetlo oružje već srce u junaka, ja bih vam ipak preporučio da sa sobom u taj boj ponesete Stagnum 2005. Također, umjesto da glumite James Bonda i po ulasku u stan tražite martini ili neko slično pedersko piće, samo joj kažite da dekantira vino. Naravno, ona nema pojma što znači dekantirati vino i tu ste već stekli početnu prednost koju će ona teško nadoknaditi.

Nakon što ste vino ozračili u prvom bokalu za vodu koji vam padne pod ruku, opustite se i pričekajte dok ona servira neki rižot od gljiva trubača skinut s interneta jer budite sigurni da ne peče svinjske bržole ili nešto slično od čega se možete najesti kao čovjek. E tu je svo blago Stagnuma, kakva god hrana bila da bila ostaje vam bogatstvo aroma i moć ovog prekrasnog vina, samo se prepustite i ponijet će vas u visine i dubine kakvima prije niste plovili. A i ako vam ne bude stajao pravo i zdravo barem slijedećih 12 sati onda se slobodno možete obratiti firmi koja reklamira lijek za "erektilnu disfunkciju".

Ovo vino je klasičan primjer zašto ljudi vole vina sorte plavac mali - cijela Dalmacija muči to jadno grožđe s barrique bačvama, selekcioniranim kvascima, ekstrahirajućim enzimima i tko zna kakvim drugim spodobama, ali samo istinskim asovima uspijeva napraviti veliko vino kao što je ovaj Stagnum i zato ti hvala Frano. Neka pate dušmani i neka je ovo vino skupo ( 200 kn ), ali mirita svaku lipu.

P. S. Čestitke  FC Chelsea na osvojenom trofeju, posebno Didier Drogbi koji ih je još jednom vratio iz mrtvih i doveo do trona. Sad kad svi toliko hvale di Mattea i traže da ostane trener osjećam da moram postaviti pitanje - a što je to Chelsea pokazao s njim kao trenerom? Doslovno ništa, Barcelona ih je držala cijelu utakmicu u mišjoj rupi, jednom su prešli centar i postigli gol. Isti slučaj i s Bayernom, samo što je taj gol postignut u još kritičnijem trenutku. Stoga, moj zaključak je da Chelsea treba trenera koji se ne boji i ima petlju igrati nogomet.

Mate Teklić

 

Muskulativna ritam sekcija

...............ili što muči Gilberta Grapea 

I to se dogodilo. Sjedim u trajektu za Stari Grad, gledam, slušam, shvaćam.....vrijeme je. Više ne mogu, stvari postaju neizdržive. Izlazim, bijeli Walter, kava, repeat, pause, repeat...robotizacija, doć će me ti Japanci glave izgleda, previše ponavljanja, odustajem....shvaćam da aparat, simpatično šporak, u čašu stalno nadolijeva nešto što bi čak i poznata naftna kompanija imala obraza prodati pod Eurosuper. Walter gubi na draži, davni su ti dani kad je branio Sarajevo....Melankolija, opet....nešto ne štima


I tako, ovo je vinski/gastro/nešto blog zar ne? Nešto o vinu/hrani/nečemu? Hm....nemam apetita, priče o kiselinama, džemovima, strukturama, tijelima, cijenama me zamaraju. Hrčak u kolu, besmisleno. No ipak ima nešto, trn u oku, dlaka u gulašu, klinčić sakriven uvijek u mom tanjuru pašticade....žulja, neda mira...

Možda da ispričam priču, sasvim hipotetsku, nerealnu, izmišljenu, prepunu pretpostavki, nebitnu zbilja.....


U maniri najboljih bajki, nalazimo se u maloj divnoj zemlji, negdje jako daleko.


Povijest, majka mudrosti, tetka psihopata i punica zemljopisa kaže da se u maloj, nebitnoj, posve izmišljenoj zemlji nešto kuha, mala je država izgleda prepuna neprijatelja, opasnih, dušmana čak.


Recimo da postoji istaknuta javna ličnost, možda čak i politička, Nazovimo ga dr. Andreas Rembrant, recimo da živi negdje u centru najvećeg grada male, nebitne izmišljene državice. I kao pametna individua, zna prepoznati dušmana. Naravno, dušman koji kuje urotu protiv države je njegov susjed, vidi vraga, isto istaknuta javna ličnost, možda čak i nekakva glumica ili nešto slično. Uvidjevši prevaru, naš junak, u maniri svih mitskih junaka, herojski plati medijima da razotkriju prokletog dušmana i uspije ga protjerati....recimo u Ameriku. Pobjeda 1-0, domaći teren, a da bi osigurao da se slično ne ponovi, junak razbije zidove dušmanovog stana i pripoji ga sebi, da se sjeme dušmana ne bi vratilo...treba biti oprezan. Medijski mogul koji je proveo uspješni javni linč biva nagrađen najboljim poslom svijeta....onim eno-gastro kritičara, druge evolucijske faze rock kritičara... Krele Renalović postaje ikona te dobiva bianco zadužnicu svih čitateljskih umova gdje može pričati i pisati što i koliko hoće, i vidi vraga, svaki put prolazi, baš kao potpisana bianco zadužnica....


Paralelno, još uvijek u svojoj prvoj evolucijskoj fazi, rock kritičar stoji nadvijen nad pisaći stroj, sutra je taj dan, najveći koncert najveće zvijezde, a On zadužen za izvještaj. No naš junak, nazovimo ga Glatko Mrav, je zabrinut, što ako koncert ne ispuni očekivanja, što ako bude toliko magičan da njegove riječi to jednostavno ne mogu opisati....ne može više, odluči recenziju pisati odmah...24 sata pred početak koncerta, opiše svu emociju, muskulativnu ritam sekciju, karizmu slavnog pjevača Tironnija, svu slavu i sjaj tog spektakla...kao biće navike, spakira svoj tekst u omotnicu i na nju napiše "Za tisak" te je preda u uredništvo gdje vijeće mudraca raznih kalibara i evolucijskih faza Darwinove ljestvice bez čitanja tekst po naslovu na omotnici pošalju u tisak. Možete samo zamisliti paniku tada još mladog Tironnija kada je ispijajući prvu jutarnju kavu shvatio da je prespavao čitav dan te propustio vlastiti koncertni spektakl koji je spremao mjesecima....ili ipak......Potom se vještim "upravljanjem kriznim komuniciranjem" skandal stiša a naš junak, ohrabren starom "što te ne ubije, evolucijski te unaprijedi", te tada evoluira u još jednog eno-gastro kritičara i s medijskim mogulom,
junakom u akciji "dušmanova nekretnina" tvori nezaboravan tandem bespuća eno-gastro kritike naše potpuno izmišljene, potpuno hipotetske i potpuno nebitne državice.....


Ovo sve me podsjeća na jednu drugu malu državu. Imali su u toj državi jednu specijalnu kokoš, i to ne bilo kakvu kokoš, brendiranu kokoš. No, kako to biva, u jednom momentu, iz gramzivih ili čisto neobjašnjivih životinjskih pobuda seljak ubije zadnju od brendiranih kokoši. Što sad...brže bolje predstavnici udruge brendirane kokoši, u daljnjem tekstu kokošari, odu u susjednu državicu nađu sličnu kokoš, svrate do ureda državne uprave, nabave pečat, nazovu se "Udruga brendiranih kokošara" pečatiraju donesene kokoši i izdahnu...uh, to je bilo blizu, rekoše si, hajmo mi prodavati ovaj pečat za brendiranje te vražje kokoši, da ih ne bi ponovo ponestalo pa da budemo jel...u kokošinjcu....i od tada, godišnje svi koji žele svoj život ili posao oplemeniti tom pečatiranom ptičurinom plaćaju paušal....paušal za novu evolucijsku fazu...Brendirani eno-gastro Kokošar



Umorio sam se, Waltera više nema, od kave sam odustao još na drugom pasusu, čekaju me Norvežani kojima moram pričati klasičnu eno gastro priču i nadati se da i sam nisam evoluirao....


Darwine, majku ti tvoju.....


by Lazar Stepanovich

I dream of kretenization..

Posvećeno svim kretenima i onima koji to namjeravaju postati

Red Hot Chili Peppers sanjaju o kalifornikaciji ( "I dream of californication" ), a ja već dugo živim kretenizaciju ( da li se prevodi kretenization ? ). Čak štoviše, odlučio sam uspostaviti godišnju nagradu za doprinos kretenizaciji Hrvatske pod nazivom "Bespuća povijesne zbiljnosti" po jednom od ljudi koji su dali ogroman, možda i ključni doprinos kretenizaciji Hrvatske. Ovogodišnja nagrada se sastoji od boce vina koje u imenu ima riječ "barrique" ( npr. plavac barrique, merlot barrique...), a tkogod mi objasni što "Bespuća povijesne zbiljnosti" stvarno znače dobit će bocu vina koje u imenu ima "grand cru" ( npr. plavac grand cru, malvazija grand cru...),

Dakle, prvi kandidat za godišnju nagradu je autor mudrosti koju sam pročitao na stražnjoj strani etikete Postupa PZ Dingač i kaže: "Individualnost ovog vina ogledalo je vaše osobnosti". Kakva mudrost, prvo mi padne na pamet Nietsche, a odmah zatim pijančina ispred mini-marketa na dnu ulice. Tko li je samo autor ove genijalne misli? Mislim Immanuel Kant, ali više mi sliči na Jadranku Kosor. Možda je Jean Paul Sartre, ali sve mi govori Zoran Milanović jer ovakva glupost više odgovara nesposobnom ljigavcu njegovog tipa.

Drugi kandidat(kinja) mi se ukazao(la) na stranicama časopisa "Iće i piće" i na strani 48, portret vinara Ernesta Tolja citiram slijedeću genijalnost: "Moja prva asocijacija na miris ovoga vina je rijeka. I to ne bilo koja. Namirisala sam Neretvu." Da, riječ je o degustaciji vina Nevina 2010 od grožđa iz Istre, točnije iz Radovana kod Poreča, samo cca 500 km od rijeke Neretve. Međutim, kad bolje promislim pitanje koje bi postavio veliki Stanley Kubrick bilo bi da li se radi o mirisu Neretve iz gornjeg toka, negdje s Boračkog jezera kod Konjica gdje je rijeka još uvijek čista i bistra? Ili je riječ o Neretvi srednjeg toka, negdje kod Mostara nakon što se u nju ulije cjelokupna kanalizacija grada od 120,000 stanovnika? A da ipak nije riječ o Neretvi donjeg toka, ispod Metkovića gdje se već more dobro umiješalo u priču pa se osjeća i dah lubina, cipala i sličnih riba koje preferiraju boćatu vodu?

Molim čitatelje da mi ukažu na kandidate koji zaslužuju da uđu u konkurenciju za ovu prestižnu nagradu jer stvarno svi moramo udružiti snage da i u ovako teškim vremenima za Hrvatsku pronađemo ljude koji svojim stvaralaštvom pomažu daljnju kretenizaciju Hrvatske.

P.S. Ovaj post je zapravo bio o vinu Bosso, berba 2010. Bročki plavac mali, ima čvrstinu, ali i za plavac iznenađujuću svježinu. Tanini su još prilično tvrdi, ali dat ćemo mu šansu, možda mu zubi otupe u boci. Daje naznake finog bouqueta, ali samo u naznakama, mislim da je još rano za neku čvrstu ocjenu.

P.P.S. Čestitke nogometašima Chelsea na prolasku u finale Lige prvaka gdjeće ih desetkovane kartonima nakantati Real ( tko bi se kladio na Bayern u ovom trenutkuosim mene koji vidim puno prostora za Robbena i Ribery-a na Bernabeu ). John Terry je dokazao crvenim kartonom da nije samo smećar ( opaliti suigračevu curu može samo istinski megasmećar ) nego da je i kreten jer ne mogu vjerovati da nakon utakmice s Milanom nije cijelom svijetu jasno da će suci Barceloni pomoći na bilo koji mogući način i da on nakon toga ulazi u avanturu kontakta s igračem bez lopte.

Drugo, sad sam pogledao post od prošle srijede i napisao sam da Chelsea mora postići 2 gola da prodje dalje. Sjedite kolega, dovoljan. Napisao sam i daće Barcelona postići 3 gola, a tu me zeznuo Messi s promašenim penalom. Ipak, razlog zašto ovo pišem je što se pitam kad će se naći neki trener koji ima petlju napasti Barcelonu jer je Chelsea u prvom poluvremenu složio jednu (1) suvislu akciju i odmah zabio gol?!

Mali ljudi i "velike" vinarije

Ovaj post je zapravo trebao biti o Postupu PZ Dingač 2008., ali to me vino potaklo na osvrt o problemima koje su, svima a na kraju i sami sebi, stvorile tzv. "velike" vinarije, a zapravo mali ljudi koji ih vode. U zadnje vrijeme sam, što direktno, što indirektno došao u kontakt s nekoliko njih pa osjećam da mogu identificirati probleme koji vise u zraku, a ne rješavaju se.

U zadnje vrijeme me nekoliko ljudi pohvalilo što sam razotkrio mit o Istri koji oni prepoznaju i osjećaju, ali ga iz ovih i onih razloga nisu konfrontirali. Međutim, tko je dalmatinskim vinarima kriv što se boca jedne nebitne sorte kao što je malvazija prodaje u prosjeku po 60 - 65 kuna, a jedno od najvećih vina koje uopće imamo s jedne od samo nekoliko zaštićenih lokacija jedva prodaje po 80 - 85 kn? Nisu Istrani za to krivi, bez obzira na sve mitove koje prodaju nego isključivo oni koji nisu našim plemenitim vinima od plavca i babića osigurali status koji zaslužuju.

Dakle, najbenigniji među gorespomenutima, šibenski Vinoplod i njihov vrhunski Babić 2008 koji se u svakoj samoposluzi, a i dosta benzinskih pumpi može kupiti po 135 kuna. Da se razumijemo, 135 kuna nije malo, ali ovdje je riječ o plemenitom vinu koje se bez srama može natjecati sa supertoskancima, boljim Čileancima, Australcima, Barolima....i sličnim vinima koja koštaju od 50 € pa dalje. Ovo vino je jednostavno nešto posebno i kao takvom mu treba dati status i poštovanje koji zaslužuje, a ne da ga pijani tinejđeri mogu kupiti u 1 ujutro na benzinskoj pumpi uz goldune i rizle za motanje joint-a. Želim im puno sreće, ali se bojim da će se ovo vino s vremenom još više degradirati.

Drugi puno tragičniji slučaj "velikih" vinarija je PZ Svirče i vino po imenu Ivan dolac. Za neupućene, Ivan dolac je mjesto na južnoj strani otoka Hvara s prekrasnim vinogradima plavca u vrlo strmoj uvali. Medjutim, vina iz tih vinograda ima taman za mene i moje prijatelje, a to vino je došlo u fazu da pored što ga se može kupiti u svakoj samoposluzi i svakoj benzinskoj pumpi, postoje osnovane sumnje da će ga prodavati po automatima kao što su automati za kavu po firmama, a nakon toga i na svakom kiosku. Trebam li spominjati da se to vino prije nekoliko godina prodavalo po 160 kn, sad je, kako čujem cca 90, a mogu li prognozirati da će vrlo brzo doći do 70 kn i da ga nitko kupovati neće?

Posebna priča je još jedan biser iste vinarije po imenu "Ivan dolac barrique"; zbog njega ću se osvrnuti na još jedne pojavu koju redovito susrećem na ovim prostorima. Pitanje: da li je itko vidio da se igdje na svijetu dodaje riječ barrique uz ime vina? Da, ja sam jednom naletio na jednu bocu novozelandskog vina na kojoj je sa stražnje strane pisalo "barrique aged", ali dopisivanje riječi barrique uz ime vina je istinska privilegija primitivaca s ovih prostora. Zašto? Zato jer se valjda primitivci impresioniraju riječima koje sadrže slovo q i 2 r pa tako liječe vlastite komplekse manje vrijednosti. Moram li uopće spominjati da je cijena ovog vina s 200 kn od prije par godina došla do 130 kn i ide, ide ide.........doliiiiii!!!!

Treći, možda i najtragičniji primjer "velike" vinarije o čijem sam Postupu zapravo namjeravao pisati ovaj post, je PZ Dingač iz Potomja na Pelješcu. Oni nisu izmislili prevaru kao poslovni modus operandi, ali su je definitivno podigli na razinu Lige prvaka. Ajmo ispočetka; ukoliko niste njihov Postup i Dingač s tovarom kao simbolom muke pelješkog težaka primijetili u svakoj samoposluzi, benzinskoj pumpi, kiosku, prodavaonici auto dijelova - sad se zezam ali shvatili ste poantu, svugdje se prodaje. Prodaje? Ne, samo stoji na policama jer vino s maloprodajnom cijenom od 133 kn uopće nije lako prodati. Kako onda "velika" vinarija funkcionira? Ti asovi su otkrili rješenje x i već nekoliko godina ne plaćaju grožđe svojim kooperantima odnosno zadrugarima. Jednom kojeg poznajem dužni su već cca 100 000 € - lots of luck to you and all the others collecting that money. Moje pitanje svima njima je: zar nije bolje plaćati grožđe 15 kn i prodavati boce po 75 kn nego držati vino na policama po 133 kn i stvarati dugove za grožđe od 25 - 35 kn?

P.S. Postup PZ Dingač je dobro vino za 85 kn i bez obzira što ja mislim o ovoj vinariji definitivno se isplati. Početak je klasičan miris pelješkog plavca, u ustima je puno i okus u grlu traje, možda ne toliko koliko bih ja želio, ali za 85 kn ima dobar aftertaste. Za gastro preporuku bih mogao izvaliti neku standardnu frazu tipa " sva crvena mesa, steakovi itd", ali mene izaziva da ga probam uz divljač ili pašticadu. Bumo vidli.

P.P.S. Čestitke nogometašima Chelsea na pobjedi nad Barcelonom, nije mala stvar pobijediti najbolju momčad na planeti, ali na žalost na da bi prošli dalje moraju na Nou Campu zabiti najmanje 2 gola jer ovdje piše da će ih Barcelona sigurno zabiti 3.



Odlikaši GAST-a

Još jedan GAST u našim životima, kasnio je nekoliko tjedana zbog bure, ali dobili smo šansu da vidimo, probamo i koristim priliku da proglasim svoje šampione GAST-a:

U konkurenciji faca koje su ostavile najbolji dojam:

Pobjednik u muškoj konkurenciji je izvjesni Damir. S. koji živi za GAST i dobronamjernike koji navrate na štand s vinima. Damire, samo naprid, nastavi nas obučavati i oduševljavati pronalaženjem vina koje probamo i tako se educiramo uživajući u tim vinima.

U ženskoj konkurenciji pobjednica je, kako je rekao Mladen Stubljar, "tako mlada a već Slovenka" iz slovenske vinarije Vinag koja je idealna za posao koji je obavljala, a to je animiranje posjetitelja Vinag-ovog štanda. Kako smo zaključili u Klubu, svaki muškarac koji je posjetio štand mislio je da će s njom razmijeniti pored vizitki i tjelesne tekućine, a imali su šanse koliko i ja s Madonom.  

U konkurenciji vina:

1. Dobri stari Babić šibenskog Vinoploda koji je već odavno trebao postati kultno vino, i to svjetskih razmjera,a, na žalost, možete ga naći u svakoj samoposluzi za 135 kn. Možda je to i dobro, da se šira publika može upoznati s ovim veličanstvenim vinom, ali moje je mišljenje da je ovdje propuštena velika šansa za lansiranje u orbitu svjetskih velikih vina. Također, poručio bih svim Facebook vinarima ( to je nova kategorija vinara u Hrvata) da se poklone ovom velikom vinu.

2. Teran, autor Petelin Rogelja iz ili sa slovenskog Krasa, prekrasno vino ( hvala ti Damire još jednom na preporuci ) od 12.06 % alkohola. Vrlo mali alkohol, ali prepuno mirisa i aroma, jednostavno nešto što bih svakome preporučio da proba i uživa u ovakvom tipu vina. U 5. mjesecu planiram putovanje u Kras - Goriška brda pa ćemo iz prve ruke provjeriti što se još dobroga tamo nudi.

3. Pošip Intrada 2011 - ovo je stara slika Intrade, ali ono što smo probali iz 2011 je jednako dobro ako ne i bolje. Prekrasne voćne arome i mirisi, od marelice do cate, svaka čast Luka, samo naprijed. Neki dan smo pili sur lie, berba 2009, fenomenalno vino istog autora. 



 U konkurenciji vinarija:

VINAG - iz slovenske Štajerske, na slici je samo sauvignon blanc, ali probali smo izvnredan pjenušac, cuvee, rajnski rizling i na kraju ledeno vino. Vina su, po meni, izvanredna i kako nam je rečeno, financijski vrlo prihvatljiva. Taj moment i činjenica da netko proizvodi 5 dobrih vina su im dobila ovu utakmicu.

U međuvremenu je stihgao i moj rođendan, hvala svima koji su mi čestitali, 34 nije malen broj,

 ali što je ovo na torti sa slike, da ovo nije broj 43? Ma, koga briga za brojeve kad mu ova ekipa pjeva "Sretan rođendan ti.......

Slike je posuđena s Adrianovog rođendana, ali na njoj smo svi









P. S. Vino koje se pilo za rođendan je:

Hvala Čileu i vinariji Tabali na ovom prekrasnom Pinot Noir-u 2006 iz doline Limari. Ovo je vino po mojoj mjeri, puno i prepuno aroma i mirisa, a neopterećujuće, pije se tako lako, kao pjesma. Iako nisam poznavatelj pinot noir-a, ovo vino me navodi da krenem tim pravcem i upoznam tu sortu koja daje ovako bogata, a neopterećujuća vina. Još jednom, hvala Čileanci!