Tignanello, Del Piero, Ferrari...

Kako rijetko pijem i slabo poznajem "svjetska" vina dobio sam priliku da probam jednog teškaša, "SuperToskanac", Tignanello 2009 od Antinori-a. Obitelj Antinori se duže bavi vinom nego Hrvati prevarama pa valjda znaju što i kako rade. 

Dakle, riječ je o vrlo moćnom, ali prilično grubom i sirovom vinu - kao da u svakom trenutku dok ga pijete vapi da ga pustite da odleži u boci još koju godinu. Razumijem ja da Antinori osjeća komercijalni pritisak pa mora ranije pustiti vino na tržište, ipak kad ležiš na nekoliko milijardi Eura ne možeš dozvoliti da propustiš još poneki milijun. Sličan problem ima jedan talentirani kaštelanski vinar čiji je zinfandel već izašao na tržište, a da odleži još par godina bio bi mega vino, ali o tom potom. 

Problem koji ja imam s ovim vinom nije njegova sirovost već nedostatak aromatike, ne vidim zašto bi netko potrošio 516 kn za ovo vino. Možda bi bolje pasalo uz neko bogato mesno jelo, ali...Ovo vino je najsličnije Plavcu malom Korte Katarine, ali kad se sjetim što sam sve rekao i pomislio o 180 kn cijeni njihovog vina onda se Marku Pavlaku i cijeloj toj ekipi iz Korte Katarine moram izviniti. Jednostavno, previše para za premalo muzike od ovog Tignanella.

Međutim, vidim tko može kod nas piti ovo vino - dakle, živimo u urbanim vilama u podsljemenskoj zoni u Zagrebu ( u naravi hladne, sterilne trokatnice ), vozimo terence, imamo Štefa u gradskom poglavarstvu koji nam sredi da gradski poslovni prostor u epicentru grada platimo po cijeni prostora u Drnišu,  pijemo koktele u "Hemingwayu", iebemo sponzoruše, jedemo u Marcellinu ili koji je već restoran trenutno u điru, đirajemo jahtom po Kornatima gdje nam uvaljuju stare škarpine i šampjere po 800 kn, ali nema veze, to je naš đir, a frišku ribu ćemo prepustiti zavidnim luzerima kao što su Mate Teklić i slični. 

Ovaj Tignanello me još jednom uvjerio da sam u pravu kad mislim i glasno kažem da su najbolja hrvatska vina svjetski vrh vrha, ali malo tko u svijetu za to zna. Naime, i dalje tvrdim da je kod nas piramida vina iskrivljena, odnosno da su naša najbolja vina uvjerljivo potcijenjena, a prosječna ili ispodprosječna kao što su npr. istarske malvazije debelo precijenjena. O tome koliko su precijenjeni razno-razni Pelješci ili kutjevačke graševine od litre neću ni govoriti jer je to tržište već davno dokazalo, dovoljan dokaz su makedonski vranci od litre  koji se prodaju u hektolitrima ili megalitrima jer su u toj cjenovnoj kategoriji uvjerljivo bolji od naših ligabuja. 

Od ovog trenutka uvodim u vinski svijet pojam "SuperDalmatinac" i krećemo s degustacijama vina za koje sumnjamo da bi mogli postići ovaj status. U mojoj glavi su ovaj status već postigli Milošev Stagnum '03, Selekcija '03, Medvid ' 08, a kad novi vinogradi zinfandela dođu u punu snagu dobro će se nakriviti ionako krivi toranj u toskanskoj Pisi. 

Mate Teklić vs Mate Teklić

Dakle, da vidimo kako je to stajati s druge strane barikade, odnosno kako se vinari osjećaju kad ja pišem o njihovim vinima. 

Tema je vino pod radnim imenom Mate Teklić jer ako su Rolling Stones svoj prvi album nazvali Rolling Stones onda i ja mogu svoje vino ovako zvati barem dok ne ugleda svjetlo dana.

Riječ je o cabernet sauvignon blendu, prošla jematva, 90 % grožđa je iz Baranje, točnije iz Suze, a 10% iz Oriovca kod Slavonskog Broda ili u vinskim krugovima poznatijeg Brodskog Stupnika. Pošto je prošla berba u Baranji bila, kako bi se vinarski reklo zahtjevna, a zapravo očajna, morao sam reagirati i posegnuti za jačim oružjem iz drugog terroira.

Miris je neprimjetan, a ako ga se i primijeti, nećete se usrećiti. Boja je još manje impresivna, o gustoći neću ni pisati. Force ima malo i ništa, a da ga nisam pojačao pojačanjem iz Oriovca ne bi imao doslovno ništa.  Naravno, kako sam bio dovoljno glup da ne odlijem cca 200 l tekućine iz masta i od toga napravim dobar rose, a ostatak koncentriram odnosno zagustim, ostalo je što je Bog ili priroda dala, tanka crvena tekućina ( di su one lipe, Paint it black, boje o kojima sanjam). A odavno mi je istinski original Mišo Poljak iz Sinja rekao kad ga je izvjesni Mate Jukić smijenio s pozicije trenera KK "Alkar" - " a di si ti vidio pametnog Matu", to sam i ja još jednom dokazao.

Međutim, vrag ipak nije tako crn (ili bijel ovisi s koje strane gledate) jer sad započinje bolji dio ove priče. Vino je u ustima dobro, ima finu aromatiku cabernet sauvignona. Koristeći zagrebački pederski rječnik rekao bih da se osjećaju kupine i to one ubrane između 43 i 45 sjeverne paralele između 8 i 8 i 30 ujutro, nabijem ih na kupine. Ono što je još bolje je kiselina ( za neke pretjerana s 6.7 ) koja daje pitkost ovom vinu. Retro okus baš i ne razbija, ali aromatika Baranje ili vinograda velikog Zolike Pinkerta ( i to velikog ne u smislu Alexa Fergusona, Murine ili Rocca Siffreddi-a, već u najizvornijem ljudskom smislu velikog čovjeka) te velike pomoći mog imenjaka X i na kraju se ipak stekne dobar doživljaj vina bez obzira na loš početak.

E sad, pošto još nisam odlučio da li ću uopće prodati ovo vino, kad bih se odlučio prodavati boce, koliko bi bila cijena boce?

Recimo 50 kn, ali kako mi žena studira, a imamo 2 mala sina idemo na 60. Punac i punica ne rade, treba i njima pomoći, 75. Peugeot bi trebao restaurirati temeljito, 90. Žena želi na kraju ljeta sa sestrom i majkom otići u Istanbul, 100. Mate Bajamić je poskupio krafne s vanilijom, 120. Gram kokaina je 800 kuna, 150. Bolje kurve na Reeperbahnu u Hamburgu su cca 100 Eura, idemo na 180. Egzotične kurve u Amsterdamu su 120 Eura, možemo ići s vinom na 200. Ja sam jedini muškarac na svijetu koji je bio u Amsterdamu, a nije vidio Red Light District. Nisam doduše vidio ni muzej Rembrandt van Rijna, ali za muzej mi  žena vjeruje, a za Red Light district nikad neće povjerovati da ga nisam posjetio. 

Trebalo bi otići na sajam prirodnih vina u London, 250. Nisam nikad bio u Bordeaux-u, trebalo bi otići, 300. Medvid Ive Dubokovića je 350, a ja se znam javiti na telefon, 400. Kad sve bolje sagledam, 500 je najrealnija brojka, ali toliko košta Dingač Saints Hills, a kako oni dostavljaju vina terencima to ipak nije moj đir, najrealnija brojka je 450. 440 ipak najbolje zvoni. Vozim Peugeot 404 i malom permutacijom znamenki došli smo do idealne cijene mog vina, 440 kuna. 

Računajmo dalje - 2000 boca po 440 kuna je 880 000 kn ukupan prihod. Nek' sam imao 60 000 kn troškova, ostalo bi 820 000 kn. Što danas mogu uraditi s 820 000 kn? Ne mogu za te novce kupiti KK "Jugoplastiku" koju su beskičmenjaci u strahu od nacionalističkog smeća nazvali KK "Split". Aston Martin DB 6 iz '68 je cca 200 000 funti odnosno 2 milijuna kuna. Let u svemir s Bransonom je još skuplji pa se rješenje nameće samo po sebi - vino se neće prodavati, samo razmjenjivati sa sličnim vinima. Dakle, ako sretnem Antinori-a, mijenjat ću ga za Solaiu. Zvonku Bogdanu ću uzeti Merlot 2009, sinu Roberta Mondavi -a Opus One, a kod Andra Tomića mi je dovoljna i čaša onoga što smo pili iz tanka jednog vrućeg ljetnog dana 2009e u Jelsi. 

Mate Teklić, S.E.

Svjetska promocija vina Mate Teklića

Nakon par godina (ne)uspješnog pisanja o vinu došlo je vrijeme da ga i uradim te je nakon višemjesečnog dozrijevanja vrijeme da ugleda svjetlo dana ( a i noći).

Svaka sličnost s Robertom Mondavi-em na ovoj slici je namjerna - kasni početak karijere, ćelavost, karirana košulja, drvene bačve...

Das ist Walter, zapravo cabernet sauvignon ( na slici):

Stoga, pozvani ste na svjetsku promotivnu turneju ovog vina, raspored promocija slijedi:

Split - 22.05., Klub gurmana i hedonista, Radunica

Tompojevci - 25.05. - Chateau Beroche

Vukovar -26.05. - Teleoptik garden, Borovo naselje

Plitvice - 28.05. - Roni's choice

Omiš - 30.05 - kod Mare Joskanove ( za istinske gurmane i hedoniste dosta )

Stanići - 01. 06. - Deno's tinhouse (plaža)

Tučepi - 02.06. - fine dining restaurant "Jeny"

Podgora - 03.06. - David yacht, porat u Podgori

Travnik, Bosnana - 09.06. - još ćemo vidjeti, sigurno pod Vlašićem

Šibenik - ? - fine dining restaurant "Pelegrini"

Seattle, SAD - 23.08. - Orcas Island, Rosario Resort

Tihany, Mađarska - 23.09. - Juhasz Balazs Pince, Balaton

Telšiai, Litva - 29.09 - Džiugas house

Nižni novgorod, Rusija - ? - ?

Novac za karte neće biti vraćen za prezentacije koje se ne održe jer ionako nitko ništa ni ne plaća.

Mate Teklić, S.E.

Put u Međugorje kroz bocu vina

Posvećeno svima koji hodočaste u Međugorje, piju Malvaziju Kozlović ili vjeruju da slušanje "Hotel California" od Eaglesa naopako (kako se to uopće radi?) ima veze sa sotonizmom  

Kao što se više-manje zna za fenomen Međugorja u svijetu i što se dogodilo 25. 06. 1981.tako se ovaj post bavi fenomenom hrvatskog vinskog svijeta - Malvaziji Kozlović. Da, sjećam se jedne ljetne nedjelje dok je Međugorje još uvijek bilo malo uspavano selo kod Mostara, dok je iza crkve bilo polje s duhanom, preko puta su se prodavale izvanredne pomidore, a stariji ljudi su izlazili iz crve u tamnim (misnim) odijelima. Fast forward u 2013 i uskačete direktno u betonski Las Vegas s plastičnom religijskom bižuterijom iz Kine, betonskim apartmanima, kičom koji vas podsjeti da i siromaštvo ima nekih dobrih strana.

Dakle, prije 6 - 7 godina kad sam se ja uključio u ovaj svijet 3 vina su se tražila i tražila i tražila....Pošip PZ Čara, Zlatan plavac i Malvazija Kozlović. Fast forward u 2013, Zlatan plavac se traži i ne traži, Pošip Čara je preskočio berbu ( sad se prodaje 2011, a prije bi do 1. maja rasprodali staru berbu), ali Malvazija Kozlović rides on, čini mi se nikad jača. Možda je situacija nešto drukčija u Zagrebu, na Kvarneru ili čak u Istri, ali najjače dalmatinsko bijelo vino je definitivno Malvazija Kozlović. Ajmo vidjeti zašto.

Još jedna digresija - ovo vino se nikad nije moglo kupiti u samoposlugama, međutim naletjeh na bocu u "Victi" i gle čuda, moja boca berbe 2012 je deklarirana kao vrhunsko vino s 12,6 % alkohola, a "Victina" kvalitetno vino s 12,8 % alkohola. Oho, znači Gianfranco ima jednu bocu za obične smrtnike, a drugu za asove. Obični smrtnici je plaćaju 100 kn (99,90), a asovi 66 kn. Stavit ću se za trenutak u kožu običnog smrtnika koji ovo vino plaća 100 kn, zahvalan je Dr. Franji što mu je stvorio državu, za sve zlo i naopako krivi EU i komuniste ( da, oni baš idu pod ruku), mrzi Srbe i pedere....you get the picture.

Što reći o samom vinu? Miris korektan ali nenaglašen, sortna aroma malvazije se osjeća ( čak drugi dan i bolje nego prvi), tehnički solidno napravljeno, ali vino ne impresionira, da ne znam o kojem vinu se radi mislio bi da je ovo just another malvazija. Čak mi se čini da je ovo slaba izvedba u usporedbi s drugim berbama istog vina. Za 30 - 40 kn bilo bi OK vino, za 66 kn nema dovoljno radosti, a za 100 kn slobodno skočite s 2. kata na glavu u tragičnoj verziji ili iskidajte tih 100 kn i pustite da lete s prozora, osjetit ćete puno više radosti. One koji ovo vino plate 220 kn u restoranu neću ni spominjati, direktno ih okrivljujem što nisu otišli u Međugorje i to dali za lemozinu.

Zašto onda dalmatinski ugostitelji režu žile kad Malvazije Kozlović nemaju u lokalu ili zašto dalmatinski vinoljupci svršavaju pijući ovo vino? Postoje 2 mogućnosti: jedna je da ljudi piju etikete i priču, svaki pravi snob ima svoj lineup simbola, ali imao je i Zlatan plavac priču pa di je sad? Druga mogućnost je da je ovo vino stvarno maximum spoznaje za dobar broj vinoljubaca, odnosno da su stvari uvijek onakve kakve stvarno jesu, da je vinska kultura kod nas ipak zapravo takva kakva je pa se ovo vino doživljava kao nešto posebno.

Kakav Kotler, kakav Steve Jobs, Gianfranca Kozlovića se treba slaviti kao gurua marketinga, ne zaslužuje ništa manje od spomenika u prirodnoj veličini. Priča o ovom vinu se treba na svim fakultetima predavati kao case study uspješnog marketinškog projekta. Stavio si svoj Momjan na marketinšku kartu svijeta, da te barem pronašao Robert Parker, Ivan Jakovčić bi sad bio Barroso, a ne iskompromitirani politički gubitnik što stvarno i je. Neka pate dušmani sa svojim chablisima, sauvignon blanc-ima, kvragu svi ti pošipi, sve si ih zavezao u grop, a mi koji smo od toga imali koristi smo ti zahvalni do groba pa ako ikad poželiš Akrapovičev auspuh za svoju Hondu Transalp samo se javi, dogovorit ćemo se.

Mate Teklić, S.E:

Supersorta bez našeg sokaka

Nakon duže pauze bez ikakvog opravdanja, jer posao i sve ostalo se ne kvalificiraju kao ozbiljna opravdanja, vraćam se blogu i pokušat ću napraviti seriju testova mainstream hrvatskih vina. Za početak, krenut ćemo s jednom svjetskom "supersortom" koja kod nas ima težinu otprilike kao hvarska bogdanjuša u Podravini, ili ipak malo veću, kao hvarske lignje u Podravini. Riječ je o sauvignon blancu, svjetskom sinonimu za pratitelja školjki, ribe i inih plodova mora, a koji se kod nas ipak treba dobro ciljati da bi se pronašao u ponudi.

Dakle, što hrvatsko vinarstvo nudi u ovom "sovinjonskom"trenutku: krenimo od Zagorja i Međimurja i cijelog niza bezličnih ostvarenja koja su uglavnom polusuha i šećerom okusno iznivelirana s izuzetkom, možda, Jakopiča. Imamo i neke istarske blijede pokušaje koji su urađeni na isti kalup kao chardonnayi i malvazije pa da čovjek ne pročita etiketu ne bi znao što pije, daleko od ikakve sortnosti. Imamo i nekakav mainstream hrvatskih sauvignona tipa Krauthaker, Zdjelarević koji ponekad ubodu dobro vino ( Krauthaker nefiltrirani 2005), ali daleko je to od impresivnog. Imamo i botritični Enjingijev, ne hvala. Tomac - ne, imamo njegovih boljih ostvarenja. Galić - jedna berba impresivna, čekamo daljnji razvoj situacije.

Neka mi oproste oni koje sam zanemario ili čija vina nisam probao, ali izvjesni MT u svojoj vinoteci drži samo 2 sauvignona, Iuris (Erdut)- konzistentno izvrsna vrijednost za novac te Korak (Plešivica) - konzistentno dobro vino. U ovom postu osvrnut ću se na Korakov sauvignon blanc berbe 2012 kod koje me zainteresirao detalj klasifikacije kao kvalitetno vino nakon nekoliko "vrhunskih" berbi.

Također, želim testirati vlastitu objektivnost jer se kod vina često vežem za ljude i doživljavam njihova vina puno boljima nego što stvarno jesu - primjeri su Franc Arman, Nikola Roso, Robert Naprta koji su mi dragi kao ljudi pa mi je fokus zamagljen pri ocjenjivanju njihovih vina. Njihov totalni antipod je Korak, čovjek odiše tolikom hladnoćom da kad i po ovim ljetnim vrućinama uđe u neku prostoriju obavezno nabacite bundu ili barem kaput da se ne smrznete.

Dakle, vino je u čaši prilično blijedo, OK, iz sjevernih je krajeva, kratko je stajalo na dropu, miris uredan, "sovinjonski". Mogu sad pisati o bazgi, pokošenoj livadi, nepokupljenom otkosu sijena, ali meni ovo vino ima pravi sortni miris sauvignon blanca. U ustima uredno, arome dobro izražene, tehnički dobro napravljeno, aftertaste nije spektakularan, ali to se od friškog vina ni ne očekuje. Korektno, solidno, nećemo unucima pričati o ovom vinu, ali popit ćemo bocu do kraja( a možda naručiti i drugu, bez srama). 

Međutim, ono što mene impresionira kod ovog vina nije njegov apsolut ( jer on nije velik ) već me impresionira njegova relativna vrijednost - dakle, za friška vina berbe 2012 na hrvatskom tržištu ovo je zvijezda. Žlahtine mu nisu do nožnih zglobova, malvazije ni do koljena, a na druga vina neću trošiti ni riječi. Možda je 90 kn malo previše za bocu friškog vina u današnjoj ekonomskoj situaciji  u RH, ali bolje popiti solidno vino za 90 nego baciti 40 za žlahtinu ili 65 za malvaziju.

Stoga, Korak je i dalje numero uno sovinjonista u mojoj vinoteci. Nećemo ga usporediti s Cloudy Bay-om, ali uživajmo dok traje, vino je ipak stvar trenutka, a taj trenutak kaže da je ljeto i da će vam pasati ovakvo vino.

Chateau Haut Marbuzet i orasi iz Drenovog dola

Da, takav je bio tjedan, pa i mjesec, kiša i samo kiša, ubilo me jugo. Ipak, uspio sam se ubaciti u svijet , malo jačih Bordeauxa i u Tompojevcima po ubitačnoj kiši posaditi 3 oraha, poklon iz Drenovog dola, Jajce, BiH (hvala ti dida Stanko).

Jedna od genijalnijih stvari u vinskom svijetu je definitivno bordoški klasifikacijski sistem star, ako se varam, 160 godina koji s manjim izmjenama prilično uspješno furaju i dana - danas. Dakle, nakon onih 5 liga Grand cru classe imamo cru burgeois pa onda bezbroj običnih jazavaca. No međutim, pače i poglavito, glede i unatoč, u okviru tih "buržuja" imamo i 9 "cru burgeois exceptionnele", da mi je samo znati na koji su se način oni izvdvojili.

Jedan od tih "ekscepcionalaca" je i Chateau Haut Marbuzet iz St. Estephe-a, klasični miks od 50 % cabernet sauvignona-a, 40 % merlota i ostatak cabernet franc-a. Berba 2005 je jedna od jačih berbi u Bordeaux-u pa da vidimo...

Miris dobar, bobičasto voće cs-a ne dominira i tlači kao kod priličnog broja Čileanaca, u ustima vrlo solidno i pitko, aftertaste također solidan, tehnički jako dobro urađeno, bez ikakvih stranih primjesa i primisli. Sjedi, vrlo dobar 4. Sve bi to bilo u redu da ovo vino ne košta cca 400 kn, tako je i po cijelom svijetu prema wine-searcher-u. Samo neka mi netko kaže da je npr. Plavac mali Grgić ( možda najsličnije vino ovome) s 210 kn precijenjeno vino.

Postoji osnovna razlika između dobrih "naših" i bjelosvjetskih vina, a to je toplina, duša, ne znam ni ja kako to želite nazvati, ali kad ja popijem naše dobro vino osjećam se ponesen i oplemenjen tim iskustvom. Možda je posrijedi suha tvar, možda antocijani, možda emocije, ali ima nešto posebno u našim dobrim vinima. I zato ću po 100i put ponoviti ono što sam skužio odavno: naša piramida vina je iskrivljena, vrh joj je prenizak, a  baza preširoka - odnosno, naša najbolja vina su jako potcijenjena, a ogroman broj škovaca koje ljudi piju ( i plaćaju) na dnu piramide su iznimno precijenjena.

P.S. Ovaj mjesec sam napravio i jednu mega grešku i komentirao post jednog od zagrebačkih blogerskih vinoznanaca - mea culpa, mea maxima culpa. Nikad više, obećavam. Lazare, ako me ikad više vidiš da sam to samo i pokušao uraditi odmah lijevi kroše, ne pitaj, samo tuci. Blago Zlatanu Plenkoviću, Andru Tomiću i sličnima dok je ovakve publike kojoj se mogu prodavati muda za bubrege, smrad za karakter, loše za dobro.... To je ekipa koja miris šporkog podruma u vinu proglašava za "karakter" plavca. Znači, dobro urađena vina kao što je Grgićev plavac nemaju karakter? To što vino ne smrdi znači da mu fali karakter?  

Da, to je otprilike kao da izađeš s prekrasnom ženom kojoj smrdi iz usta. Da li su to slabe higijenske navike ( ne pere zube ili ne odlazi zubaru) ili njen karakter? Ako to zovete karakterom, onda best of luck in all your future endeavours, mene čeka svinjski but koji će pratiti englesko pivo. Sretan Uskrs onima koji slave, a svima poruka da što manje čitaju blogove o vinu, više da ga piju.

Mate Teklić, S.E.

Veljača prevrtača, nikad jača

Da, izgleda da će 2013 biti jaka vinska godina, barem u našem klubu. Iako je vrijeme ubitačno, s puno juga i kiše, vina će izgleda spasiti stvar.

 

Veljača je započela degustacijom syraha ili shiraza - Feravino 2009, Chateau Kamnik Ten barrels 2009, Korlat 2008 i Bas de Bas Bibich 2008. Složili smo se da je Chateau Kamnik dobio ovu utakmicu, riječ je o izvanredno koncentriranom i moćnom vinu s ne pretjeranim alkoholom - 13.8 % ( ovih dana to izgleda relativno nisko, s kakvim se moćnicima srećemo) i vrlo interesantnih aroma. Iako Kamniku priznajem pobjedu, moj favorit u syrahu ostaje Korlat 2008 jer je to vino koje se toliko lako pije ( o boji neću ni pričati, samo ću reći da ulazi u moju "Paint it black" kategoriju) da se takvo vino proba u Dalmaciji jednom u........Interesantno, 2009 berba Korlata nije ni sjena 2008, a već izbacuju 2010 tako da se bojim da svjedočimo kraju nečeg što je moglo biti vrlo interesantna priča.

 

Tjedan smo otvorili spektakularnim cabernet sauvignon-om koji je donio Bojan Gajić iz produkcije Alena Bibića ili Bibich-a 2006. Do ovog ponedjeljka najbolji HR cab. sauvignon za mene je bio Zdjelarevićev iz 2004 i volio bih da ih mogu usporediti head to head pošto mislim da je moja spoznaja vina u međuvremenu dosta napredovala pa ne bi bilo fair da ono što smo zadnje probali bude i najbolje. Naime,ovdje u splitskoj Radunici još ima ljudi koji kažu da još Messi ima puno kruha pokusati da uhvati Juru Jerkovića. Bez obzira na sve, Bibićev cs je iznimno voćan, ali ne čileanski umarajuće, ne, nećete ni u jednom trenutku pomisliti da pijete sok od ribizle kao kod mnogih Čileanaca, već pravo zrelo vino. Zaokružen je i dobro odležan, bez stranih primjesa i primisli, pravo vino od početka do kraja. Hvala ti Alene što si uradio ovakvo vino i hvala ti Bojane što si nam ga predstavio.

 

Drugi biser se dogodio jučer kad nam je u vinoteku banuo biser iz Ivan doca na Hvaru, izvjesni oriđinal Carić s bocom Plenkovićevog crljenka za izvoz jer oni su kao prijatelji pa razmjenjuju vina. Da vinari imaju razno-razne boce, to već svi znamo, ali da se radi distinkcija vina za izvoz vs vina za obične smrtnike tj. hrvatsku bagru, to je ipak korak naprijed u mojoj spoznaji. Da, ovo vino je bolje od one škovace koja se prodaje po cca 130 kn pod imenom Zlatan Crljenak, ali nije ni ovo za voditi doma pokazati materi.

 

Ali to nije sve za jučerašnji dan; odemo na bakalar i društvo nam pravi boca Robert Mondavi cabernet sauvignon 2007. Po vintage chart-u 2007 je velika berba u Napi, a to je ovo vino i dokazalo. 15.5 % alkohola, ali toliko dobro napravljeno i zaokruženo, tako se lako pije kao da ima 11.5 % alkohola. Ovaj cs nije toliko voćan koliko Bibićev, ali vrlo punog tijela  i moćan s nijansu zrelijim aromama. Međutim, ono što me prestravilo i skoro natjeralo da natjeram ženu da spakira djecu i krenemo živjeti u Ameriku je kad sam čuo da je ovo vino u Americi u maloprodaji 20 $. Da, 20 dolara, odnosno 20 kuna ako živite u San Franciscu, pa otići ću živjeti u Ameriku samo da mogu piti ovakva vina za 20 kuna. Da, dobro možda se ne slažete s mojom relativizacijom američke kupovne moći pa želite gledati apsolutno, odnosno ¸ako pronađete u Hrvatskoj bolje vino od ovoga za 120 kn ja odmah skačem s krova vinoteke na glavu, s dobrih 12 m visine.

 

Da, možda mi je ipak bolje da krenem put Amerike, možda netko pronađe Zlatan plavac barrique za izvoz pa me natjera da skočim. Mogao bih tamo otvoriti vinoteku i prodavati hrvatska vina u bocama za izvoz, recimo u Seattle-u bi se zvala "After rain", u San Franciscu gay-friendly vinoteka "Croatian Bishops' Dream", u Phoenix-u "Desert rose of Momjan", a poslovnica na Kubi bi prodavala prvenstveno vina Bruna Trapana, ne isključujući i druge istarske vinare čija vina idu s cigarama.

 

P. S. Ne znam da li itko primjećuje vozeći po Dalmaciji restorane i hotele s natpisima "Bikers welcome" ili "Bikers friendly"? Živo me zanima kad će se pojaviti natpisi "gay friendly" ili "Serbs welcome"? Možda kad za 20 kn kupite dobro vino u Dalmaciji? Ne budalo, to je Kalifornija pa ti sad "dream of Californication".

 

Mate Teklić, S. E.

2012, Bolt i Medvid

Prije nego započne 2104 ( a na dobrom je putu, koliko sam lijen pisati ) bio bi red ocijeniti 2012. Bila je to jedna solidna vinska godina u kojoj su se pored Usain Bolt-a istakli:

Crna vina:	Bijela vina:
1. One and only, Medvid 2008 - po Wine Spectatoru ulazi u kategoriju klasika, na skali od 50 - 100 zaslužuje minimum 102 boda, ali sami ga probajte pa ocijenite.
2.
3.
4. Dingač Radović Reserva 2008 - Karl Malone vino, da nema M. Jordana, odnosno Medvida bio bi numero uno, obavezno probati.	1.Rajnski rizling Amfora 2009, Tomac - inače nisam nešto lud za ovim tipom vina(narančasto), ali ovo je fantazija. Zreo, pun okus, ovo je za mene veliko vino.
5. Babić Vinoplod 2008(suhi) – dobri stari babić i to od Vinoploda, da mi je samo znati znaju li poslovođe samoposluga što im se krije na policama.
6. Syrah Korlat 2008 – još jedno iznenađenje od istinskih luzera, svaka vam čast za ovo vino. Moj subjektivni doživljaj kaže da bi trebao biti plasiran skalu vise ,ali mislim da je objektivno babić za nijansu bolje vino.
	2.Gruener Veltliner Schloss Gobelsburg  Steinsetz 2011 ime ovog vina nije bilo lako napisati, ali vrlo lako I ugodno popiti. Istovremeno i moćno i osvježavajuće, ne znajući gdje je uopće mjesto ovog vina na austrijskoj vinskoj sceni, ne čudi me da su austrijska bijela vina osvojila vinski svijet zadnjih nekoliko godina.

Iznenađenja:	Moje zablude:
1. Teran Petelin Rogelja, berba nepoznata – za moje standard ovo je čudo od vina; 12.06 % alkohola, lagano,a  prepuno mirisa i aroma, pravo iznenađenje.	1.Rose Ruby Trapan 2011 – kad sam ovo vino prvi put probao činilo mi se dobro, ali ne dovoljno dobro za tih 65 kn. Međutim, kad sam poslije probao nekoliko rose-a za koje  su tražili 80 do čak 100 kn onda sam shvatio da je zabluda moja.
2. Stagnum 2003 – dobri, stari Stagnum. Jasan odgovor na pitanju mogu li plavci stariti u boci. Da, ako ih radi netko tko zna što radi kao Frano Miloš.	2.Nevina 2010 – kad sam prvi put probao ovo vino bio sam jako zadovoljan, međutim svako slijedeće kušanje me potaknulo da se upitam kužim li ja išta o vinu ili je ovo vino u silaznoj putanji.
3.Merlot PZ Blato 2007 – izvanredna vrijednost za novac, iz vinogorja koje nema reputaciju za crna vina, od sorte koja na ovim prostorima ipak nije popularna kao plavac mali.
4.Sivi pinot Tilia 2012 – da, dobro ste pročitali, tako su autori rekli za berbu, živo i iskričavo, taman po mjeri.

Razočaranja:

1.Pinot noir - gledajući cijelu godinu popio sam najmanje 40ak pinot noir-a, a nisam ni u jednom pronašao nešto impresivno. Da, neki su imali nešto, ali to je daleko od velikih vina, nije mi jasno gdje i kako se generira taj mit.

2. Dalmatinska bijela vina – čast iznimkama kao što su pošipi Grgić, Korta Katarina, Intrada, opet smo svjedočili nedostatku dobrih dalmatinskih bijelih vina. Čak i ova dobra vina su za mene preskupa, a da ne govorim koliko sam popio vina od cca 50 kn+ koja želim zaboraviti. Jedino pohvalno je daljnji napredak imotskih kujunđuša iako sumnjam da će ikad doseći neki veliki rezultat.

3.Vinska scena – osim što se otvorilo nekoliko wine bar-ova, scena je i dalje vrlo siromašna, zatvorena i prepuna mitova. Previše se piju ligabuja ( čitaj ono što restorani nude kao kućna vina ), i dalje vlada istarska malvazija, previše dominiraju etablirana “imena”,  a premalo se afirmiraju novi igrači koji, srećom, niču kao gljive poslije kiše.

La bella Italia

Iako sam godinu planirao zatvoriti godišnjim nagradama petak smo proveli u wine bar-u Paradox probajući talijanska vina. redom: pinot grigio, chardonnay barrique, Barbera, Nobile di Montepulciano, jedan "eko" supertoskanac, jedan Barolo i 2 Brunella, berbe crnih od 2003 do 2008.

Kako smo prošli? Uglavnom, puno bolje nego na degustaciji pinot noir-a, vina su tehnički jako dobro napravljena, bez ikakvih primjesa i primisli, glatka i živa. Nismo pili bombardere tipa Biondi - Santi, Conterno, Rocca, Gaja i slični, ali recimo da smo pili gornju srednju klasu vinara, a od nekih odlikaša tipa Antinori nismo pili vina koju piju on, njegova rodbina i prijatelji nego ona od kojih obitelj živi. Sve u svemu, vrlo solidna vina, ali ne i vina koja ćete pamtiti za cijeli život, ipak im fali topline i karaktera.

Utakmicu su dobili Barbera La Matta Gianni Gagliarda 2004 i "eko" supertoskanac Epibios 2008 od Colombaiola. Sad, nakon što sam na webu vidio da Colombaiolo iznajmljuje imanje s bazenom u toskanskim brdima, vjerovatno za tetovirane "working class English" koji se uliju oko bazena pa rigaju i na kraju se potuku, pobjednik je Barbera, vino s prekrasnom aromom višnje.

Naravno, dok je sama degustacija trajala počeo sam se pitati kako bi prošla slična degustacja dalmatinskih crnih vina sličnih godišta. Pa, prvo sumnjam da bi se moglo naći 5-6 vina koja bi preživjela, osim nekoliko odlikaša tipa Selekcija 2003, Stagnum 2003, Medvid.....Drugo, vjerujem da bi od 5-6 vina barem 2 imala neku falinku iz podruma, da sad ne koristim "miris zebre" Gary-a V.

Međutim, iako nisam siguran da bi se ovako lako pila, vjerujem da bi naša vina imala više arome i doživljaja u sebi. I zato me sad puca ideja da idemo head to head s najjačim oružjima, ajmo staviti u ring Selekciju vs Sassicaia-e, Stagnum vs Solaia-e, Medvid protiv Massetta, jedino se ne mogu sjetiti koje naše vino s početnim slovem t ide protiv Tignanella. Ha, Teran Roxanich? Nakon što smo imali "Obračun kod OK korala", "Dan D", "Rumble in the Jungle" , "Parišku presudu"možda je vrijeme za "Paradox u Paradoxu"?

Mate Teklić

Mit o pinot noir-u

Posvećeno onima koji stvaraju mitove, a posebno onima koji u njih i povjeruju

Neposredan povod  ovom postu je degustacija 8 pinot noir-a s različitih prostora zemaljske kugle koja se održala u Klubu prošli utorak. Prizanjem, divim vam se, svaka vam čast Francuzi ( a i drugi koji sudjeluju u stvaranju ovog mita ), za vas su Škoti s whisky-em ili Istrani s malvazijom male mace. Da, razumijem da publika stalno traži nove zvijezde, da je film "Stranputice" ( Sideways) odigrao nevjerovatnu ulogu u masovnoj kulturi u prilog ove sorte, ali što je previše, previše je.

Dakle, 8 vinogorja redom: Burgundija, Alto Adige, Novi Zeland, Goriška brda, Oregon, Čile, Zagorje, vinari: Domaine Rossignol - Trapet, Chanson, Craggy Range, Drouhin, Simčić, Hofstaeter, Bolfan, Tabali, terroir kao Gevrey - Chambertin, sve je to jedan veliki mit. Sve je opet u jednoj rečenici Lazar sumirao kad smo 2 dana kasnije pili Beaujolais Noveau od Duboefa, vino rangirano puno niže od gorespomenutih: " Više radosti ima u ovoj jednoj boci nego u svih 8 koje smo neki dan pili".

Na samoj degustaciji konsenzusom smo se složili da je najbolje vino Craggy Range Te Muna 2010, ali kad sam čuo da je to vino 280 kn onda se moram izvinuti svim hrvatskim vinarima za čija sam vina ikad napisao da su skupa. Drugi problem koji ovo vino ima je da je taj nekakav voćno-cvjetni miris toliko jak da uopće nemam ideju s kojom ga hranom spariti. Lako se pije, ima početak i dobar kraj, možda ga je i najbolje tako konzumirati, kao "samostojeće" vino.

Da, i ta riječ terroir - kakav je to opet mit sam po sebi - pada mi na pamet situacija od prije 2 - 3 godine kad sam primao narudžbe za Zlatan plavac, ali s Hvara, ne iz Makarske. To je otprilike kao da kao da izlazite s curom kojom smrdi iz usta, ali utorkom smrdi na bijeli luk, ne na pokvarene zube kao obično i zato se s njom želite viđati utorkom.

Pada mi na pamet i situacija koja se u Americi stvorila nakon filma "Stranputice", odnosno pad prodaje merlot-a u SAD uodnosu na pinot noir. Priznajem da nisam probao "najbolje" pinot noir-e (DRC, Dujac..) jer još nisam u fazi da plaćam boce 1500 €, međutim nisam pio ni najbolje merlot-e ( Le Pin, Petrvs...), ali ovo što sam probao merlot-a je svjetlosnu godinu bolje od pinot noir-a. Terroir kao što je Drniš vs Gevrey - Chambertin, Makedonija ( Chateau Kamnik ) vs Novi Zeland, Blato na Korčuli vs Oregon, svaku od ovih utakmica dobio je merlot i zato pijte vino, ne mitove.

P. S. Sad mi je tek postalo jasno zašto je stvarno doktor Ivo osuđen - kakvo mito i korupcija, kakva prodaja INE; u Jutarnjem listu je objavljen račun s nekog ručka u "Baltazaru" na kojem je popio bocu pinot noir-a za 4200 kn i sad sam uvjeren da ga je sudac zbog toga osudio na 10 godina, koliko je i kakvih boca merlot-a mogao popiti za te novce.

Dežela ostala u prašini, Sabatina živi vječno

Posvećeno namještenim utakmicama, kupljenim ispitima i nagradama, doktoru Ivi i njegovim učenicima

 

Iako je bila prava jesen na kontinentu, mračna i tmurna, a i nekoliko puta je Ljubljanu okupala dobra kiša, dežela je barem po pitanju vina ostavljena u prašini i to od naših vinara.

 

Naime, bili smo na slovenskom festivalu vina u Ljubljani, meni prvi put i baš me zanimalo što će nam dežela ponuditi ove jeseni. Zaključak je da su ih naši vinari, kakvi bili da bili, pregazili i ostavili u prašini. Već neko vrijeme se kod nas slabo prodaju slovenska vina ( ili je to samo u mom okruženju ? ) i pitao sam se zašto, neko vrijeme je vladala i neka negativna atmosfera oko Slovenije uopće, a sad sam vidio da slovenski vinari ni ne zaslužuju mjesto pod našim suncem.

 

Prvo, cijela ponuda se svodi na nekoliko sorti; sauvignon blanc, chardonnay,  sivi pinot i malvazija s Krasa te merlot i cabernet sauvignon te nešto malo terana. Čak je vrlo malo crnog (modrog ) pinot-a, a i ono što je ponuđeno nije nešto posebno. Probali smo nekoliko vrlo solidnh vina, ali ništa spektakularno i možda je tu i najveća razlika, na svakom hrvatskom festivalu proba se barem 2 - 3 fenomenalna vina, a što se tiče bogatstva raznolikosti sorti tu nema nikakve priče.

 

Čak sam namjerno probao Šćurekov Up iz 2006 koji je tamo bio uvjerljivo najskuplje vino ( cca 280 kn ), ali to vino nije ni blizu Dubokovićeve Medvjedice koja je u tom cjenovnom razredu ( Medvida neću ni spominjati ) Uglavnom, Lazar je najbolje sumirao festival rekavši da "iebeš slovenski sajam vina kad je najbolje vino makedonski merlot" ( Chateau Kamnik ).

 

Na povratku smo proveli zanimljivih par sati  u Jaski u vinariji Tomac. Ovim ljudima želim svako dobro i uspjeh u poslu jer se vidi iz aviona da su posvećeni svom poslu i rade kako treba. Otprije sam znao da je Amfora 2009 od rajnskog rizlinga izvnredna ( iako prilično skupa ) i da je Classic vrlo zanimljiv pjenušac. Polusuhi rajnski rizling i crni pinot ( za razliku od Vinopije s kojim se obično slažem, a dao mu je 92 boda ) me nisu impresionirali, nedovoljno užitka za taj novac. Ipak, vjerujem u ove ljude, vidi se da su vinari i težaci i klanjam im se do zemlje, a svakome od srca preporuka da posjeti ovu vinariju, proba vina i upozna ove vrijedne ljude.

 

P. S. Koji kliše ( ili se piše cliche ) da upotrebim, a da nije previše dosadan?

 

Amerikanci kažu da su samo smrt i porezi ( death and taxes ) neizbježni.

 

Gary Lineker je rekao da je nogomet igra s loptom i 11 igrača sa svake strane u kojoj na kraju pobjeđuju Nijemci.

 

Kako li sam samo znao da će na Sabatini održanoj u Bolu na Braču pobijediti Linekerovi Nijemci ili da parafraziram autora:

Sabatina je izložba vina na kojoj pobjeđuju Zlatan Plenković i PZ Čara, pitanje je samo s kojim vinom, ove godine je od crnih Zlatan Plavac barrique, prošle običan plavac, slijedeće grand cru....itd, itd. Šampion bijelih vina ove godine je Marko Polo, kao i zadnjih 5 od 6, ili 4 od 5....nebitno je, dovoljno je glupo i bezobrazno. Pa kako vam više nije neugodno?

 

A već mi je sve bilo jasno kad sam taj četvrtak ukrcavao nešto na katamaran za Bol i koga li samo sretnem? Ako ste mislili Alena Bibića, Ivu Dubokovića, Lea Gracina... ili bilo koga tko ima ikakvu težinu u vinskom svijetu odgovor je negativan - mimoišao sam se na skali katamarana s našim županom Antom Sanaderom ( stoji li nomen est omen ? ) i nekim njegovim glavatim poslušnikom.

 

Sabatina ima 2 rješenja: jedno je da se ukine i tako prestane sramotiti i cijela Dalmacija i zdrav razum, a drugo je da pošalju nekoga u Poreč da pogleda Vinistru i pokuša nešto naučiti od onih koji to bolje rade. Vinistra je spektakl, prepun ljudi, vina  i događaja, sve ono što Sabatina u ovom trenutku nije, a ako ovako nastavi nikad neće ni biti.

 

 

Stativa Franje Tahija

Ponukan informacijom o 20% sniženju svih vina kod Franje Tahija, otišao sam do SuperKonzuma Sirobuja i pronašao 6 boca od kojih me stvarno zanimala samo jedna i to baš za potrebe ovog bloga, a i da imam nešto popiti uz ručak.

 

Naime, već su me nekoliko puta dobronamjernici upozorili da sam previše negativan po pitanju istarskih vina i vinara pa sam odlučio napisati nešto o istarskoj malvaziji. Čuo sam par pohvalnih stvari o Agrolaguninoj ( da, opet u Franjinom vlasništvu, miriše li ovo na monopol ili je prava riječ kartel ) malvaziji iz 2011, ali kako mi ne pada na pamet da istarsku malvaziju plaćam više od 30 kn tek sam jučer dobio priliku da je kupim za 32 kn. Zašto sam ovako tvrd i nepravedan prema vinarima čija se svježa vina ( ponajviše malvazije, graševine te neki pošipi) prodaju po 60 - 65  kn? Zar ne znam cijeniti njihov krvavi trud prvo u vinogradu, a zatim i u podrumu? Ne shvaćam li koliko košta vinarska oprema i amortizacija iste? Ne znam li da država uzima 20 % od konačne cijene boce ( kod PDV-a od 25 % ) te još naplaćuje rješenja za puštanje vina u promet te tko zna što još?

 

E baš zato što znam koliko košta kilogram grožđa i koliko se vina dobije iz kilograma grožđa, zato smatram da hrvatski vinari s ovakvim vinima nemilo deru kožu svojim kupcima. A što se truda tiče, trudi li se išta manje profesorica matematike da nauči učenike, vozač autobusa da sigurno preveze putnike ili konobar u restoranu da posluži vino gostima? Koliko košta alat i oprema u bilo kojem drugom poslu, da se to možda drugima ne poklanja? Zar nije PDV svima isti?

 

Drugi plus koji dajem ovom vinu naslijepo je to što ima navojni čep - ako veliko vino kao što je Cloudy Bay može imati navojni čep onda može i svako hrvatsko vino koje je namijenjeno da se popije svježe, odnosno do slijedeće berbe.

 

Sad, nakon što sam vino otvorio i popio dajem mu prolaznu ocjenu, osjeća se sortna aroma malvazije, prolazi za 32 kune, ali samo prolazi, ne zove vas da ga opet kupite. U mom idealnom svijetu, ovo vino bi koštalo 15 - 20 kn kn, a neka "brendirana" malvazija tipa Benvenuti bila bi 30- 35 kn, PDV na vino bi bio 5 - 10 %, svaki hrvatski grad bi imao ulicu Miljenka Grgića, pilo bi se puno više i bolje, ali to je utopija koju vjerovatno nećemo doživjeti. Realnost je da je malvazija Benvenuti 65 kn, da je PDV na vino 25 %, da svaki hrvatski grad ima ulicu Mile Budaka, da je Zlatan Plenković veliki vinar, da Hajduk na Poljudu ne može pobijediti drugu momčad Dinama....

 

A možda u tom svijetu Franjo Tahi ne bi živio u dvorcu dok se njegovi podanici organiziraju u udruge tipa "Franak" boreći se protiv lihvarenja banaka kod stambenih kredita, ali nema veze, uvijek im za utjehu ostaje Multi Plus kartica pomoću koje sakupljanjem bodova mogu dobiti popust na kupnju artikala koji im ionako ne trebaju.

 

Mate Teklić

Quinoa, quinoa...

Jugo i samo jugo, dosadno i gnjilo, čini mi se da ipak bolje paše rimski naziv ovog mjeseca - novembar ( ako se dobro sjećam Rimljanima je godina započinjala u trećem mjesecu pa im je ovo zapravo bio deveti mjesec) nego hrvatski studeni jer studeni ni za lijek, toplo i gnjilo. Ipak, pozvani smo na Martinovo kod Ante Grabovca u Proložac, dobra prilika da se razbije jesenska monotonija.

 

Kako Peugeot šteka s platinama ( to je onaj dio koji više ni nemate u autu ), krenuli smo teretnim autom i za cca sat vremena smo kroz vrleti Biokova i preko Kamenmosta na savršeno bistroj rječici Vrljici stigli do Grabovaca. Uzvanici urednim spiza uredna, ovi ljudi su preuredni u svakom pogledu. I zbog toga im prognoziram svijetlu budućnost, prodaju vina koliko naprave, mlade snage dosta dobro kuže vino i život ( Milan i Mislav ), a turističke sezone postaju dovoljno jake da absorbiraju njihovih 60 000 boca vina.

 

Ono što me živo zanima je što će uraditi s vinima iz berbe 2011 koje smo probali iz bačve ( en primeur u Dalmatinskoj Zagori, ha,ha,ha), a koja su jedno bolje od drugoga. Stvarno se teško odlučiti što je najbolje, od atipičnih sauvignon blanca i syraha preko cabernet sauvignona pa do crnog prošeka koji je ostavio u prašini Miloševog koji smo pili na Pelješcu. Moj favorit je syrah za kojeg smatram da se sad pretoči iz bačve u bocu bio bi uvjerljivo najbolji hrvatski syrah. Da, znam, može se reći da mi nismo zemlja syraha, ali kako bilo da bilo ovo vino je odlično.

 

Strah me jedino da će Grabovci ova sva pojednično prekrasna vina nekako iskupažirati i dobiti neku amorfnu masu koja neće ničim odskakati, odnosno, da će na teren izaći momčad odličnih pojedinaca koji zajedno igraju kao grupa građana - svaka sličnost s trenutnom igrom Arsenala ili Reala je namjerna. Ovo sam napisao jer sam prošle godine u neetiketiranoj boci dobio od Ante Grabovca izvanredan crni pinot ( i to u zemlji koja ne impresionira crnim pinot-ima ) koji nikad nije ugledao svjetlo dana na tržištu, već se vjerovatno utopio u Modro jezero reservi ili sličnoj kupaži.

 

Kako sam slijedeći dan igrom slučaja ostao u kući bez vina za ručak, skoknuh do skladišta i potegnem prvu bocu s police kad ono bingo - Radovićev Dingač Reserva 2008. Ovo vino je toliko dobro da se odmah plasiralo na 2. mjesto ovogodišnjih crnih vina koje sam probao. Na žalost, podsjeća me malo na Karl Malone-a i Utah Jazz koji su na svom vrhuncu bili za vrijeme velikog Michael Jordana i Bullsa. Da su bilo kad a ne tada igrali, uvjerljivo bi osvajali NBA titule, a na žalost tako i ovaj Dingač ima svog Medvida 2008 koji je jednostavno spektakularan i nenadmašan.

 

Uživajući u Radovićevom ostavarenju razmišljam o plavcima iz 2008 koje sam probao ( Medvid spektakularan, ovaj izvanredan, još nekoliko vrlo solidnih ) postajem prilično siguran da je 2008 godina plavca malog, a vjerujem i sličnih sorti u Dalmaciji ( Babić Suha Punta, Pribidrag, Korlat Syrah).

 

P. S. Stvarno neki ljudi imaju sreće u životu, a sve je očitije da sam ja među njima. Naime, dok smo mi guštali kod Grabovca u prekrasnim vinima i spizi, u restoranu "Kadena" koji je udaljen cca 400 m od mog doma društvo odabranih jadnika ( nadam se da nisu morali to i platiti ) su morali piti vina Trapana, Matoševića i Senjkovića te uživati u hrani "vrsnog kulinarskog tria" kao što je npr.

( citiram Slobodnu Dalmaciju ):

 

oni

"kozicama mariniranima u medu aromatiziranom s mentom na quinoi s pjenicom od kapule",

a mi pašticadu

 

oni

"krem juhi od bijelog fažola i smeđe leće sa svinjskom potrbušinom",

a mi pečenicu s gradela.

 

Još jednom ti hvala Ante na pozivu u imotsku krajinu, još jednu od kolijevki dalmatinskih velikih vina, stvarno sam uživao, a nakon ovog članka u Slobodnoj Dalmaciji vidim i koliko imam sreće u životu.

 

Inspiriran Tinovim "bljeskom slavna šestopera i mirisom bora kalopera" želim da i dalje "tamo, tamo da putujem" - prema Dalmaciji, zemlji velikih vina, a njima posvećujem svoj prvi haiku:

 

Quinoa, quinoa,

                        jebo vas ja!

And the winner is……………..Medvid

Posvećeno svim hrvatskim doktorima koji su nam zagorčavali život zadnjih 20ak godina

Nakon duge pauze konačno se odigrao derbi u Klubu, odnosno jedna prilično spektakularna seansa otvaranja boca s internacionalnim pedigreom. Naime, Lazar je slavio rođendan što me još učvrstilo u uvjerenju da treba slaviti sve rođendane, imendane, godišnjice… Bilo je tu i uljeza, što ljudskih što vinskih, ali ćemo ih zanemariti za potrebe priče, odnosno možda se samo osvrnem na vinskog uljeza.

Krenulo se sa Chablis Davissaut 2009, „La Forest“, 1er cru, ali moja je greška bila što je vino servirano prehladno tako da su tek zadnji gutljaji opravdali reputaciju ovog moćnog chablisa. Tijelo solidno, aroma citrusna i puna, pamtim vino, pišem minus sebi. U međuvremenu je Lazar u dekanter ulio bocu zamotanu u srebrnu foliju, poslije mirišem dekanter i kažem pelješki plavac, probat ćemo ga kasnije.

Druga boca iz srebrne folije se otvara i toči, boja vina odlična, puna i tamna, mirisa nema, arome fali, zapravo fali topline u ovom vinu, pitam se što ova boca radi u ovakvom društvu? Kad ono, Trapanov syrah 2009, Lazar ga ubacio da vidi da li smo objektivni i kako ćemo ga ocijeniti kad ne znamo tko je i što je. E moj Lazare, pa ne rade se takve stvari, Trapanova vina osim rose-a i odležane malvazije jednako ne valjaju i kad znaš i kad ne znaš da ih piješ. Otvaramo Korlat syrah 2009., ista berba, ista sorta, vino 50 kn jeftinije ali 100 puta bolje, ima i miris i aromu, boju i gustoću neću ni spominjati, a čak mi se čini da im je 2008 bila bolja.

Naravno, sutradan me zove jedan privatni kupac kojeg sam prije poštovao i traži 4 boce Trapanovog syraha. Zovem Tučepe, Toni Č. nema tog vina, Mohor ga ima i pri kraju je sa zalihama!!!. Tada nastupa trenutak kad poželim skočiti s 2-og kata na glavu, ali sjetim se žene i djece, a i možda preživim taj skok, ostanem doživotni invalid pa trpim ovu nepravdu do kraja života, nemoćan u kolicima.

Bagro Badelovska, imate 100 puta bolji proizvod, prodajete ga u svakoj samoposluzi i ne možete ga prodati za 50 kn manje, a ovaj „mag marketinga ili veliki vinar“ ga je rasprodao. Trapane, svaka čast, možda stvarno svi moramo nešto naučiti od tebe, možda svi moramo sudjelovati na tim seansama koje se  maskiraju kao vinske degustacije za Facebook, pušiti cigare ili ne znam što se već po Istri  sad radi u prodaji vina.

Idemo dalje, dekanter je došao na red, na nosu mi se malo previše čuje alkohol, međutim, u ustima je ovo vino spektakularno, perverzno dobro, ovo je čudo. Osjećam se kao Usain Bolt u finišu trke na 100 m, ali ne u Londonu nego u Pekingu 2008 kad se smijao protivnicima. Lazar odmotava foliju, kad ono dobri stari Medvid, ali godina 2008, imam u vinoteci 2006 i 2007, doći ćeš i ti kod nas junačino.

Ako imate 450 – 500 kn, slobodno ih potrošite na ovog Medvida, ovo je jedno od onih iskustava za cijeli život, možda jednom u životu. Ne znam što vas pali; opaliti crnkinju, provozati Ferari-a na test stazi u Maranellu, sletjeti paraglider-om s vrha Biokova, zaroniti podmornicom do olupine Titanica, otputovati u VelikoTrgovišće…, ali ovaj Medvid je stvarno once-in-a-lifetime doživljaj za kojeg vrijedi potrošiti svaku lipu od tih 450 – 500 kn.

Slijedeći kandidat je Joseph Phelps, kalifornijska Insignia 2008, dominatno cabernet sauvignon, navodno jedan od njihovih macadura, u rangu Opus One-a. Vino je nesumnjivo dobro, ali piza 180 dolara i potvrđuje mi da sam bio u pravu da je cijena kalifornijskog vina u dolarima ekvivalentna cijeni našeg vina u kunama. Dakle, ovo vino je u klasi Stagnuma s tim da je za mene Stagnum za nijansu bolji.

Vrijeme prolazi, stiže novi igrač Tino s 2 intrigantne boce i što ćemo, prebacujemo se opet na bijelo vino, krećemo sa Chablis Billaud Simon, 2009, Les Vaillons, 1er cru. Vino je dobro, ali potpuno različito od Dauvissata,  a i od onoga što inače očekujem od chablis-a. Medno je i s naznakama botritisa, nema mineralnosti i naznaka citrusa, vrlo iznenađujuće, po meni ne zaslužuje svoj status.

I na kraju smo krenuli prema Austriji, po svima najbolje bijelo vino večeri Gruner Veltliner Schloss Gobelsburg 2011. Vino je i moćno i osvježavajuće, po meni izvanredno i opet se vraćam u svoj film kad doznam da je to vino 20 € u Austriji. Ako uzmemo da je u Austriji prosječna plaća 2000 € i da je 20 € = 1 % te plaće, onda bi to vino u Hrvatskoj trebalo koštati 55 kn ( ako je u Hrvatskoj prosječna plaća 5500 kn ), a, na žalost, ovako dobro vino za 55 kn u Hrvatskoj možete samo sanjati. Ipak, uvijek vam ostaje utjeha da ste doktoru Ivi i njegovoj bagri svojim novcima omogućili da vašim novcima piju Domaine Romanee Conti i slična vina, a vi slobodno nastavite plaćati i više novca za istarske malvazije, čarski pošip, kutjevačke graševine i slična precijenjena, prosječna vina.

Mate Teklić

Chardonnay Grgich Hills za 40 kn - stativa

Posvećeno svima koji misle da (ni)su hrvatska vina skupa

Recimo da se ne zovete Mate Teklić nego Matt Texon, recimo da ne živite u Splitu nego u San Franciscu i recimo da nemate 43 nego 25 godina i da ste inženjer početnik ( vi zamislite struku). Plaća vam je cca 5000 dolara, a cca 5000 kn u Splitu. Stan iznajmljujete za 2200 dolara, a u Splitu za 2200 kuna. S druge strane zaljeva imate Oakland, ovdje Kaštela ( oni imaju i Berkeley sa sveučilištem, kontrakulturom.....ali to ćemo zanemariti). Oni imaju dobru peškariju ( ribarnicu), ali imamo je i mi. Oni imaju tehnološke firme ( Apple, Google ), ali imamo i mi ( Škver, Željezara ) - jedina, mala razlika je što njihove tehnološke firme cvjetaju, a naše se raspadaju, ali dug je život...

Recimo da je ljeto i da ste poželjeli popiti bijelo vino, onako osvježavajuće, kako bi se reklo s naznakama citrusa i da ste odlučili potrošiti 40 dolara. Što možete kupiti za 40 dolara - da, pogodili ste, Chardonnay Grgich Hills. E, tu prestaje svaka sličnost s nama jer vino koje možete u Splitu kupiti na svakom kantunu za 40 kuna je Zlatna vrbnička žlahtina, a usporediti ta 2 vina je otprilike kao usporediti Stanley Kubricka i Jakova Sedlara, Nelsona Mandelu i Franju Tuđmana, dalmatinska i istarska vina....

 Ne kažem ja da bi svaka boca vina trebala koštati 10 kn jer nitko u svijetu nema kupovnu moć kao Amerikanci, ali danas kad su bezvezna vina kao istarske malvazije cca 60 kn, industrijsko vino kao Pošip Čara 60 kn, dobar broj kutjevačkih graševina 60 kn, onaj koji kupuje vino od 0,75 morat će skakati od sreće kad Hrvatska 01.07. 2013 uđe u EU i kad nam postanu dostupna npr. talijanska ili francuska vina od 3 €. Da, sad će netko reći da ta vina nisu brendirana, da ne idu uz cigare....ali doći će i taj dan kad će se naši vinari probuditi i sići s oblaka na kojima sada plutaju.

 I zato ću na kraju pozdraviti vinara koji stvarno živi u Hrvatskoj, a ne prodaje falšu priču nego vino. A da sam u pravu potvrđuje broj i količina makedonskih vranaca od litre koji se prodaju po cca 15 -20 kuna – samo ih usporedite s prosječnim „Pelješcom“ od 30 – 35 kuna pa odletite prvim avionom  u San Francisco, Matt Texon vas čeka.

Hvala ti, Franjo Tahi

Posvećeno svim tajkunima, posebno hrvatskim

Da, vrijeme je ljetnih vrućina i recimo da je i u Klubu vruće. Nakon jučerašnje avanture s jednim viškim plavcem, nazovimo ga x, koji, nota bene, i nije bio tako loš, ali piti ga na +29 'C bio je zadatak za istinske mazohiste i možda sljedbenike Jana Ackermanna, vrijeme je da se propije i neko bijelo vino. Kao što se u naslovu vidi, taj doživljaj nam je omogućio izvjesni Franjo Tahi i stoga smo mu jako zahvalni, toliko da možda i ne osjetimo grižnju savjesti kad mu slijedeći put budemo punili džepove na blagajni nekog Konzuma.

Dakle, izvjesni gurman i hedonist, nazovimo ga Mate T., (43), Hrvat, otac, muž i domaćin je po službenoj dužnosti ( ovo je odgovor svima koji su se možda več upitali što gurman i hedonist radi kod Franje Tahija) jučer navratio do Super Konzuma na Sirobuji i kupujući pored blagajne Medu Barnija ( svi koji imaju malu djecu znaju o kakvoj prevari se radi) primijetio krajičkom oka nekoliko boca vina. Pogledavši bolje, vidim da je neki Chateauneuf du Pape 200 kn, kažem stativa, ali upadne mi u oko 2 burgundske boce s blijedom etiketom i jasno istaknutom cijenom od 50 kn. Pogledam malo bolje kad se ukaže Cloudy Bay 2008, glavom i bradom. Odnesem 2 boce u Klub i računam jednu ćemo sigurno probati, a jedna se uvijek može uvaliti - nedavno je yours truly prodao cca 80 boca ovog vina nekim australskim bolesnicima koji na jahti u Hrvatskoj piju novozelandska vina, ali to je druga priča i poanta je da znam koliko košta boca ovog vina.

Propisno ohlađen i serviran, između pisanja računa i posluživanja putnika namjernika koji kupuju vina, na temperaturi od 10 do cca 25 koliko je vino postiglo u vremenskom intervalu koji nam je trebao da popijemo bocu, ovo vino, da citiram izvjesnog Lazara S. uz čiju pomoć sam dovršio bocu, je od ovog trenutka benchmark za sauvignon blanc. Da, već sam pio sauvignon blanc iz Novog Zelanda, doline Loire ili ako hoćete i Međimurja i Plešivice, ali ovo je stvarno nešto posebno. Fino i mirisno na nosu, ukusno i neoptrećujuće u ustima, a ostavlja aftertaste u grlu. Nije ni previše voćan, iako osjećam bazgu nema pretjeranog dojma soka od bazge, ovo je jednostavno fenomenalno vino. Ono što me posebno impresioniralo je što je vino zadržalo staturu i kad je temperatura prešla 20 ' C jer ga nismo dodatno hladili. Jedino što mi ostaje je reći: hvala ti Franjo Tahi na ovim trenucima istinskog uživanja u jednom velikom vinu.

Međutim, ova prča je vrlo poučna za shvaćanje same biti ljudskog postojanja: dakle, možda smo uspjeli kod Franje Tahija dobiti vino vrijednost 200 kn za 50 kn, ali Franjo Tahi je ovo vino morao platiti 100 kn i ona slast pobjede koju smo osjetili pobjeđujući ga za 150 kn je definitivno izgubljena jer je i Franjo Tahi ovo vino morao kupiti kod nekog većeg Franje Tahija ( čitaj LVMH ) za 100 kn i tako je metafizički profitirao samo još veći Franjo Tahi odnosno Bernard Arnault, vlasnik LVMH-a ( čitaj Louis Vuiton Moet Chandon Henessy) u čijem je vlasništvu i Cloudy Bay. Stoga, nemojte se zanositi, ova utakmica je unaprijed izgubljena, nema suca koji će za vas svirati penal u sudačkoj nadoknadi, nema pravde, sve je crna zemlja, i kad mislite da pobjeđujete zapravo gubite.

P.S. Još jedan dokaz da pravde nema je i večerašnja utakmica Njemačke i Grčke; da, možda je bilo metafizički pravedno da Grčka pobijedi kao osvetu za mjere štednje koje je Angela Merkel nametnula Grcima pa:

- ne mogu više voziti BMW-e

- ne mogu više kupovati Birkenstock sandale

- ne mogu beskonačno pričati na mobitel preko T-mobile-a,

ali, uvijek, i kad im bude teško, još teže, najteže, svaki punoljetni grčki muškarac uvijek može osjetiti olakšanje da on nije u krevetu s Angelom Merkel kad se ona zaželi hupa-cupa.

Mate Teklić

Dr Stagnumlove ili kako sam naučio voljeti svoj posao...

Posvećeno Damiru S, jednom od bitnih članova Kluba

Već 2 mjeseca hvatam zalet da napišem ovaj post i nikako, svaki put stativa, a cijeli tekst imam u glavi i počinjem se osjećati kao Johnny Štulić pred snimanje prve ploče Azre kad mu je glava pucala od svih pjesama koje je imao u glavi.

Direktan povod mi je dao redatelj Branko Šmit koji je u jednoj emisiji na TV-u objašnjavao svoj novi film. Gledam i pitam se; da li je veliki Stanley Kubrick ikome objašnjavao zašto veliki Peter Sellers glumi 4-5 uloga u Dr Strangelove-u? Ili da li veliki Didier Drogba objašnjava zašto puca glavom u prvi kut iako je golman u prvom kutu? Ne, on samo zabije gol ili snimi remek-djelo kao veliki Kubrick.

Međutim, izgleda da stvarno postoje situacije kad se tupamarosima kao što sam ja treba objašnjavati, a tu sam situaciju prošao sa Stagnum-om 2005, Frane Miloša. Dakle, to vino sam probao 3 puta i ništa nisam skužio, izgledalo mi je kao još jedno precijenjeno pelješko vino. Da, i usput mi je Frano Miloš objašnjavao što to vino predstavlja, a ja sam se naravno pitao zašto mi on to priča, kao da sam ne mogu skužiti vino.

Ipak, četvrti put kad sam ga probao, vino dekantirano i temperano kako treba skužio sam o čemu se radi i to ću pokušati opisati u ovom postu. Da, još jednom sam ga probao na Zagreb Wine Gourmet-u prošli mjesec i potvrdio da je to vino stvarno nešto posebno. Doduše, neće mi nitko zamjeriti što ću sebe pokušati utješiti da je vino možda napredovalo u boci za godinu i po dana otkad sam ga prvi put probao, i da ga zato nisam odmah prepoznao, ali led je led, a tudum je tudum.

U međuvremenu je i rat Frane Miloša sa Zavodom za vinarstvo ( da li se ta institucija ovako zove ) eskalirao pa se o tom sukobu moglo čitati u novinama. U ovom slučaju ne znam tko je u pravu i ne zanima me, ali moje mišljenje je da je ta ekipa iz Zavoda preblaga, ne daj ti Bože da ja ocjenjujem vina jer onda u cijeloj Hrvatskoj ne bi bilo 5 vrhunskih vina, a dobrom broju vina uopće ne bih dozvolio da se pune u bocu od 0.75 l jer to i ne zaslužuju.

Kako najbolje opisati ovo istinski posebno vino? Zamislite da ste razvedeni 38-godišnjak s 2 kćeri za koje bivšoj ženi vještici plaćate alimentaciju od 3200 kn, a plaća vam je 5700 kn i svaki mjesec je nova lutrija da li će firma uopće postojati, a kamoli vaš posao. Da, kosa vam se prorijedila, oko pojasa pomalo pumpate rezervnu gumu, naočale nosite već nekoliko godina i kad se pogledate ujutro u ogledalo pitate se gdje je nestao taj čovjek. I u takvoj situaciji pojavi se 26-godišnjakinja na vrhuncu svoje ljepote, elegancije, stila........ i pozove vas na večeru kod sebe doma. 

Ne, još ne vjerujete da ćete ikad više u životu ući u takav ljuti boj, ali tu se vidi tko je tko, odnosno da li ste pobjednik kao  Didier Drogba ili gubitnik kao Arjen Robben. Mada je veliki Petar II Petrović - među Cnogorcima poznatiji kao Njegoš -  rekao da boj ne bije svijetlo oružje već srce u junaka, ja bih vam ipak preporučio da sa sobom u taj boj ponesete Stagnum 2005. Također, umjesto da glumite James Bonda i po ulasku u stan tražite martini ili neko slično pedersko piće, samo joj kažite da dekantira vino. Naravno, ona nema pojma što znači dekantirati vino i tu ste već stekli početnu prednost koju će ona teško nadoknaditi.

Nakon što ste vino ozračili u prvom bokalu za vodu koji vam padne pod ruku, opustite se i pričekajte dok ona servira neki rižot od gljiva trubača skinut s interneta jer budite sigurni da ne peče svinjske bržole ili nešto slično od čega se možete najesti kao čovjek. E tu je svo blago Stagnuma, kakva god hrana bila da bila ostaje vam bogatstvo aroma i moć ovog prekrasnog vina, samo se prepustite i ponijet će vas u visine i dubine kakvima prije niste plovili. A i ako vam ne bude stajao pravo i zdravo barem slijedećih 12 sati onda se slobodno možete obratiti firmi koja reklamira lijek za "erektilnu disfunkciju".

Ovo vino je klasičan primjer zašto ljudi vole vina sorte plavac mali - cijela Dalmacija muči to jadno grožđe s barrique bačvama, selekcioniranim kvascima, ekstrahirajućim enzimima i tko zna kakvim drugim spodobama, ali samo istinskim asovima uspijeva napraviti veliko vino kao što je ovaj Stagnum i zato ti hvala Frano. Neka pate dušmani i neka je ovo vino skupo ( 200 kn ), ali mirita svaku lipu.

P. S. Čestitke  FC Chelsea na osvojenom trofeju, posebno Didier Drogbi koji ih je još jednom vratio iz mrtvih i doveo do trona. Sad kad svi toliko hvale di Mattea i traže da ostane trener osjećam da moram postaviti pitanje - a što je to Chelsea pokazao s njim kao trenerom? Doslovno ništa, Barcelona ih je držala cijelu utakmicu u mišjoj rupi, jednom su prešli centar i postigli gol. Isti slučaj i s Bayernom, samo što je taj gol postignut u još kritičnijem trenutku. Stoga, moj zaključak je da Chelsea treba trenera koji se ne boji i ima petlju igrati nogomet.

Mate Teklić

 

Muskulativna ritam sekcija

...............ili što muči Gilberta Grapea 

I to se dogodilo. Sjedim u trajektu za Stari Grad, gledam, slušam, shvaćam.....vrijeme je. Više ne mogu, stvari postaju neizdržive. Izlazim, bijeli Walter, kava, repeat, pause, repeat...robotizacija, doć će me ti Japanci glave izgleda, previše ponavljanja, odustajem....shvaćam da aparat, simpatično šporak, u čašu stalno nadolijeva nešto što bi čak i poznata naftna kompanija imala obraza prodati pod Eurosuper. Walter gubi na draži, davni su ti dani kad je branio Sarajevo....Melankolija, opet....nešto ne štima


I tako, ovo je vinski/gastro/nešto blog zar ne? Nešto o vinu/hrani/nečemu? Hm....nemam apetita, priče o kiselinama, džemovima, strukturama, tijelima, cijenama me zamaraju. Hrčak u kolu, besmisleno. No ipak ima nešto, trn u oku, dlaka u gulašu, klinčić sakriven uvijek u mom tanjuru pašticade....žulja, neda mira...

Možda da ispričam priču, sasvim hipotetsku, nerealnu, izmišljenu, prepunu pretpostavki, nebitnu zbilja.....


U maniri najboljih bajki, nalazimo se u maloj divnoj zemlji, negdje jako daleko.


Povijest, majka mudrosti, tetka psihopata i punica zemljopisa kaže da se u maloj, nebitnoj, posve izmišljenoj zemlji nešto kuha, mala je država izgleda prepuna neprijatelja, opasnih, dušmana čak.


Recimo da postoji istaknuta javna ličnost, možda čak i politička, Nazovimo ga dr. Andreas Rembrant, recimo da živi negdje u centru najvećeg grada male, nebitne izmišljene državice. I kao pametna individua, zna prepoznati dušmana. Naravno, dušman koji kuje urotu protiv države je njegov susjed, vidi vraga, isto istaknuta javna ličnost, možda čak i nekakva glumica ili nešto slično. Uvidjevši prevaru, naš junak, u maniri svih mitskih junaka, herojski plati medijima da razotkriju prokletog dušmana i uspije ga protjerati....recimo u Ameriku. Pobjeda 1-0, domaći teren, a da bi osigurao da se slično ne ponovi, junak razbije zidove dušmanovog stana i pripoji ga sebi, da se sjeme dušmana ne bi vratilo...treba biti oprezan. Medijski mogul koji je proveo uspješni javni linč biva nagrađen najboljim poslom svijeta....onim eno-gastro kritičara, druge evolucijske faze rock kritičara... Krele Renalović postaje ikona te dobiva bianco zadužnicu svih čitateljskih umova gdje može pričati i pisati što i koliko hoće, i vidi vraga, svaki put prolazi, baš kao potpisana bianco zadužnica....


Paralelno, još uvijek u svojoj prvoj evolucijskoj fazi, rock kritičar stoji nadvijen nad pisaći stroj, sutra je taj dan, najveći koncert najveće zvijezde, a On zadužen za izvještaj. No naš junak, nazovimo ga Glatko Mrav, je zabrinut, što ako koncert ne ispuni očekivanja, što ako bude toliko magičan da njegove riječi to jednostavno ne mogu opisati....ne može više, odluči recenziju pisati odmah...24 sata pred početak koncerta, opiše svu emociju, muskulativnu ritam sekciju, karizmu slavnog pjevača Tironnija, svu slavu i sjaj tog spektakla...kao biće navike, spakira svoj tekst u omotnicu i na nju napiše "Za tisak" te je preda u uredništvo gdje vijeće mudraca raznih kalibara i evolucijskih faza Darwinove ljestvice bez čitanja tekst po naslovu na omotnici pošalju u tisak. Možete samo zamisliti paniku tada još mladog Tironnija kada je ispijajući prvu jutarnju kavu shvatio da je prespavao čitav dan te propustio vlastiti koncertni spektakl koji je spremao mjesecima....ili ipak......Potom se vještim "upravljanjem kriznim komuniciranjem" skandal stiša a naš junak, ohrabren starom "što te ne ubije, evolucijski te unaprijedi", te tada evoluira u još jednog eno-gastro kritičara i s medijskim mogulom,
junakom u akciji "dušmanova nekretnina" tvori nezaboravan tandem bespuća eno-gastro kritike naše potpuno izmišljene, potpuno hipotetske i potpuno nebitne državice.....


Ovo sve me podsjeća na jednu drugu malu državu. Imali su u toj državi jednu specijalnu kokoš, i to ne bilo kakvu kokoš, brendiranu kokoš. No, kako to biva, u jednom momentu, iz gramzivih ili čisto neobjašnjivih životinjskih pobuda seljak ubije zadnju od brendiranih kokoši. Što sad...brže bolje predstavnici udruge brendirane kokoši, u daljnjem tekstu kokošari, odu u susjednu državicu nađu sličnu kokoš, svrate do ureda državne uprave, nabave pečat, nazovu se "Udruga brendiranih kokošara" pečatiraju donesene kokoši i izdahnu...uh, to je bilo blizu, rekoše si, hajmo mi prodavati ovaj pečat za brendiranje te vražje kokoši, da ih ne bi ponovo ponestalo pa da budemo jel...u kokošinjcu....i od tada, godišnje svi koji žele svoj život ili posao oplemeniti tom pečatiranom ptičurinom plaćaju paušal....paušal za novu evolucijsku fazu...Brendirani eno-gastro Kokošar



Umorio sam se, Waltera više nema, od kave sam odustao još na drugom pasusu, čekaju me Norvežani kojima moram pričati klasičnu eno gastro priču i nadati se da i sam nisam evoluirao....


Darwine, majku ti tvoju.....


by Lazar Stepanovich

I dream of kretenization..

Posvećeno svim kretenima i onima koji to namjeravaju postati

Red Hot Chili Peppers sanjaju o kalifornikaciji ( "I dream of californication" ), a ja već dugo živim kretenizaciju ( da li se prevodi kretenization ? ). Čak štoviše, odlučio sam uspostaviti godišnju nagradu za doprinos kretenizaciji Hrvatske pod nazivom "Bespuća povijesne zbiljnosti" po jednom od ljudi koji su dali ogroman, možda i ključni doprinos kretenizaciji Hrvatske. Ovogodišnja nagrada se sastoji od boce vina koje u imenu ima riječ "barrique" ( npr. plavac barrique, merlot barrique...), a tkogod mi objasni što "Bespuća povijesne zbiljnosti" stvarno znače dobit će bocu vina koje u imenu ima "grand cru" ( npr. plavac grand cru, malvazija grand cru...),

Dakle, prvi kandidat za godišnju nagradu je autor mudrosti koju sam pročitao na stražnjoj strani etikete Postupa PZ Dingač i kaže: "Individualnost ovog vina ogledalo je vaše osobnosti". Kakva mudrost, prvo mi padne na pamet Nietsche, a odmah zatim pijančina ispred mini-marketa na dnu ulice. Tko li je samo autor ove genijalne misli? Mislim Immanuel Kant, ali više mi sliči na Jadranku Kosor. Možda je Jean Paul Sartre, ali sve mi govori Zoran Milanović jer ovakva glupost više odgovara nesposobnom ljigavcu njegovog tipa.

Drugi kandidat(kinja) mi se ukazao(la) na stranicama časopisa "Iće i piće" i na strani 48, portret vinara Ernesta Tolja citiram slijedeću genijalnost: "Moja prva asocijacija na miris ovoga vina je rijeka. I to ne bilo koja. Namirisala sam Neretvu." Da, riječ je o degustaciji vina Nevina 2010 od grožđa iz Istre, točnije iz Radovana kod Poreča, samo cca 500 km od rijeke Neretve. Međutim, kad bolje promislim pitanje koje bi postavio veliki Stanley Kubrick bilo bi da li se radi o mirisu Neretve iz gornjeg toka, negdje s Boračkog jezera kod Konjica gdje je rijeka još uvijek čista i bistra? Ili je riječ o Neretvi srednjeg toka, negdje kod Mostara nakon što se u nju ulije cjelokupna kanalizacija grada od 120,000 stanovnika? A da ipak nije riječ o Neretvi donjeg toka, ispod Metkovića gdje se već more dobro umiješalo u priču pa se osjeća i dah lubina, cipala i sličnih riba koje preferiraju boćatu vodu?

Molim čitatelje da mi ukažu na kandidate koji zaslužuju da uđu u konkurenciju za ovu prestižnu nagradu jer stvarno svi moramo udružiti snage da i u ovako teškim vremenima za Hrvatsku pronađemo ljude koji svojim stvaralaštvom pomažu daljnju kretenizaciju Hrvatske.

P.S. Ovaj post je zapravo bio o vinu Bosso, berba 2010. Bročki plavac mali, ima čvrstinu, ali i za plavac iznenađujuću svježinu. Tanini su još prilično tvrdi, ali dat ćemo mu šansu, možda mu zubi otupe u boci. Daje naznake finog bouqueta, ali samo u naznakama, mislim da je još rano za neku čvrstu ocjenu.

P.P.S. Čestitke nogometašima Chelsea na prolasku u finale Lige prvaka gdjeće ih desetkovane kartonima nakantati Real ( tko bi se kladio na Bayern u ovom trenutkuosim mene koji vidim puno prostora za Robbena i Ribery-a na Bernabeu ). John Terry je dokazao crvenim kartonom da nije samo smećar ( opaliti suigračevu curu može samo istinski megasmećar ) nego da je i kreten jer ne mogu vjerovati da nakon utakmice s Milanom nije cijelom svijetu jasno da će suci Barceloni pomoći na bilo koji mogući način i da on nakon toga ulazi u avanturu kontakta s igračem bez lopte.

Drugo, sad sam pogledao post od prošle srijede i napisao sam da Chelsea mora postići 2 gola da prodje dalje. Sjedite kolega, dovoljan. Napisao sam i daće Barcelona postići 3 gola, a tu me zeznuo Messi s promašenim penalom. Ipak, razlog zašto ovo pišem je što se pitam kad će se naći neki trener koji ima petlju napasti Barcelonu jer je Chelsea u prvom poluvremenu složio jednu (1) suvislu akciju i odmah zabio gol?!