Odlikaši GAST-a

Još jedan GAST u našim životima, kasnio je nekoliko tjedana zbog bure, ali dobili smo šansu da vidimo, probamo i koristim priliku da proglasim svoje šampione GAST-a:

U konkurenciji faca koje su ostavile najbolji dojam:

Pobjednik u muškoj konkurenciji je izvjesni Damir. S. koji živi za GAST i dobronamjernike koji navrate na štand s vinima. Damire, samo naprid, nastavi nas obučavati i oduševljavati pronalaženjem vina koje probamo i tako se educiramo uživajući u tim vinima.

U ženskoj konkurenciji pobjednica je, kako je rekao Mladen Stubljar, "tako mlada a već Slovenka" iz slovenske vinarije Vinag koja je idealna za posao koji je obavljala, a to je animiranje posjetitelja Vinag-ovog štanda. Kako smo zaključili u Klubu, svaki muškarac koji je posjetio štand mislio je da će s njom razmijeniti pored vizitki i tjelesne tekućine, a imali su šanse koliko i ja s Madonom.  

U konkurenciji vina:

1. Dobri stari Babić šibenskog Vinoploda koji je već odavno trebao postati kultno vino, i to svjetskih razmjera,a, na žalost, možete ga naći u svakoj samoposluzi za 135 kn. Možda je to i dobro, da se šira publika može upoznati s ovim veličanstvenim vinom, ali moje je mišljenje da je ovdje propuštena velika šansa za lansiranje u orbitu svjetskih velikih vina. Također, poručio bih svim Facebook vinarima ( to je nova kategorija vinara u Hrvata) da se poklone ovom velikom vinu.

2. Teran, autor Petelin Rogelja iz ili sa slovenskog Krasa, prekrasno vino ( hvala ti Damire još jednom na preporuci ) od 12.06 % alkohola. Vrlo mali alkohol, ali prepuno mirisa i aroma, jednostavno nešto što bih svakome preporučio da proba i uživa u ovakvom tipu vina. U 5. mjesecu planiram putovanje u Kras - Goriška brda pa ćemo iz prve ruke provjeriti što se još dobroga tamo nudi.

3. Pošip Intrada 2011 - ovo je stara slika Intrade, ali ono što smo probali iz 2011 je jednako dobro ako ne i bolje. Prekrasne voćne arome i mirisi, od marelice do cate, svaka čast Luka, samo naprijed. Neki dan smo pili sur lie, berba 2009, fenomenalno vino istog autora. 



 U konkurenciji vinarija:

VINAG - iz slovenske Štajerske, na slici je samo sauvignon blanc, ali probali smo izvnredan pjenušac, cuvee, rajnski rizling i na kraju ledeno vino. Vina su, po meni, izvanredna i kako nam je rečeno, financijski vrlo prihvatljiva. Taj moment i činjenica da netko proizvodi 5 dobrih vina su im dobila ovu utakmicu.

U međuvremenu je stihgao i moj rođendan, hvala svima koji su mi čestitali, 34 nije malen broj,

 ali što je ovo na torti sa slike, da ovo nije broj 43? Ma, koga briga za brojeve kad mu ova ekipa pjeva "Sretan rođendan ti.......

Slike je posuđena s Adrianovog rođendana, ali na njoj smo svi









P. S. Vino koje se pilo za rođendan je:

Hvala Čileu i vinariji Tabali na ovom prekrasnom Pinot Noir-u 2006 iz doline Limari. Ovo je vino po mojoj mjeri, puno i prepuno aroma i mirisa, a neopterećujuće, pije se tako lako, kao pjesma. Iako nisam poznavatelj pinot noir-a, ovo vino me navodi da krenem tim pravcem i upoznam tu sortu koja daje ovako bogata, a neopterećujuća vina. Još jednom, hvala Čileanci!

Ne damo se, još smo uvik mladi

Posvećeno Ivici M., jednom od prvih članova Kluba

Ponukan katastrofalnim predstavljanjem plavaca na Festivalu hrane i pića u ZG Areni odlučio sam  testirati sam sebe i ovih dana ću otvarati samo plavce da vidim da li je to stvarno stanje ili je Dalmaciju na Festivalu predstavljao vinarski talog. Također, Ivica M., vrlo bitan član Kluba, upozorio me da je većina plavaca berbi od 2009 prema niže kod njegovih degustacija „pukla“, odnosno da slabo trpi vrijeme. Živi bili pa vidjeli, ajmo u otvaranje plavaca od 2008 do 1973….

Dakle, mada je na meni-u bila jedna od najvećih delicija Jadranskog mora – frigani gavun – posegao sam za plavcem, i to Plavac Miličić Selekcija 2007.

Mada možda i nije red da uz gavune ide crno vino, ali sjećam se davnih dana iz Osibove kad se uz gavune pilo crno vino. Doduše, možda i nije bilo drugog vina pa je to bio razlog, ali ajmo mi na vino. Dakle, etiketa je bezlična otprilike kao Ivo Josipović koji upravo gostuje kod Stankovića, ali ova etiketa se barem ne bogati na naš račun i ne namješta svojim prijateljima da se obogate na račun svih nas. Kakav ljigavac, u prvi mah sam pomislio da je lignja, ali kad bolje promislim to je ipak meduza u ljudskom obliku, spodoba bez okusa, boje i mirisa, bez kičme i karaktera.

Samo da se osvrnem na gavune koje smatram jednom od najvažnijih delicija našeg mora; u „Bračkoj peškariji“ gdje sam ih kupio i inače čiste svu ribu rekli su mi da gavune ne čiste, a i inače tko uopće čisti gavune? Zato postavljam pitanje čitateljima da li se gavuni čiste ili je to još jedan hir moje gnjavatorske prirode?

Gavuni se uredno frigaju,a ja otvaram šjor Pavin plavac. Boja mu je uredna, možda se to kaže rubinska, ali meni to izgleda kao zdrava boja plavca malog. Takav je i miris, pravi vinski – mala digresija: ono što ja cijenim kod vina to je miris i okus vina, razlog zašto ne volim većinu čileanskih vina je što mi ta vina previše daju na crni ribiz, borovnicu ili neko drugo šumsko voće, a da sam želio okus šumskog voća pio bih sok, a ne vino.

Ajmo dalje, nema nikakvih stranih mirisa ni lakohlapljive kiseline, i u grlu je vrlo ugodno, čini mi se da u pozadini osjećam hrast, moram pitati šjor Pavu da li je odležano u drvu. Stižu i gavuni – standardna procedura je da se gavuni dobro osuše, na pjat se nakapa pravo istarsko maslinovo ulje    ( ha, ha, ha, niste valjda pomislili da trošim istarsko ulje, ovo je 100 % bračko ) i moče gavuni u ulje. Kao i uvijek, ni ovaj put gavuni nisu omanuli, i dalje stojim da je ovo vrh vrha što nam Jadran može pružiti.

Aftertaste nije sprktakularan, ali je dobar i zaokružen, uglavnom, ostaje dojam jedne solidne školske četvorke. Znam, netko će kazati da ovom plavcu fali mirisa i okusa, ali da je to tako pitanje je koliko bi koštao, a u krajnjoj liniji i da ga ja imam od pola metra bio bih ja zvijezda porno filmova, a ne veliki Rocco Siffreddi.

Ako bismo personificirali ovo vino kao što to radi veliki Gary V., mogli bi reći da je riječ o učeniku iz vaše škole koji je u školu uvijek dolazio uredno odjeven i počešljan, s kojim nikad niste imali nikakvih razmirica, ali ni zajedničkih akcija. Tek kasnije kad sazrijete, naučite cijeniti takve ljude jer oni samim svojim postojanjem i nečinjenjem zla u biti čine svima nama dobro, a vjerujem da se to može primijeniti i na Pavu Miličića, uvijek odmjerenog i urednog, u riječi i pojavi.

The End: Da sam ugledni odvjetnik iz Marylanda dao bih ovom plavcu x bodova, ali pošto nisam preporučit ću vam da Pavi Miličiću platite 70 kn za ovo vino, a Ivici M. poručujem da je ovo vino dokaz da i južno od Učke postoje dobra vina koja su još uvijek mlada.

Dalmatinski yin - yang

„Sanjao sam noćas da te nemam  i da ležim budan na postelji od snijega…“

Da, slušam Bijelo dugme i pišem ovaj blog iako sam više u filmu modern blues-a sa sky.fm – evo vam preporuka za radio stanicu, dragi moji vinoljupci.

Ovo je godina, ili mjesec, ako hoćete, yina i yanga, Dobra i Zla, Boga i Sotone ili svih drugih klišea koji bi objasnili ovo što mi se u zadnje vrijeme događa. Ajmo odmah na ono što je meni bitno, izgorjela brtva ( sumnja se na galvanske struje ali prihvaćam i druge sugestije kao pregrijavanje itd) i skrivila se glava motora na Peugeotu 404, 10 dana bez Peugeota kao Batman bez Robina, kao Tony Blair bez Gordona Browna, kao Franjo Tuđman bez Slobodana Miloševića, kao George W. Bush bez Osame bin Ladena, kao El Comandante bez cigare, kao veliki Rocco Siffreddi bez……..Ali, la vita e bella i danas sam ponovo uskočio u sedlo, odnosno za volan, ali 2400 kn je „te noći kad umrem kad me ne bude“ zauvijek odlepršalo iz mog takujina. Ha, sad mi je sinulo kako ću ih refati; trebam ovog ljeta prodati 240 boca sa zaradom od 10 kn po boci vina Bruna Trapana i problem je riješen. Srećom, na izvjesnom otoku x u restoran y dolazi dovoljno zagrebačkih pederčića, ajme opet sam politički nekorektan trebao sam napisati gayeva, pa ću im valjda uspjeti prodati 240 umjesto lanjskih 120 boca.

„Godiiiiine mi prolaze laste mi ne dolaze, ne mirišu mi zumbuli….“ Da, na žalost, stvarno je tako, Dr. Socratesa više nema, Mosore neka ti je laka ova zemlja po kojoj nije lako ni hodati ,a kamoli misliti, govoriti i pisati kako si ti na, originalan način, uspijevao. Srećom, na svaku silu dolazi protusila pa je moj mali Adia(Adrian) kako ga njegov braco zove proslavio 2. rođendan. Adriane, tata ti želi da budeš svoj , nema kompromisa, no pasaran, ne daj kretenima da te uhvate u đir, uvijek se sjeti pjesme Jure Franičevića Pločara – tata je sad previše popio da je citira, ali poanta je da je kad čovik čvrsto stoji potrebno samo 2 stope zemlje, a za puzanje i klečanje treba puno više.

„Lažeš dušo , lažeš zlato, lažeš vještice….“ „ „Da te bogdo ne volim….. Na kojem boku spavaš poomislim,  bijelu haljinu za novu godinu

I sad moj favorit za sva vremena „ jer kad ostariš nitko ne kuca na tvoja vrata….jedan za drugim vozovi polako prolaze, kao i obično stavit ćeš kaćune u prozore…… Da, tako se osjećam i tužan sam jer su mi zadnji dani donijeli puno tužnih i gorkih trenutaka, čak štoviše, razočaranja u dalmatinske plavce koje sam toliko cijenio i u koje sam i pored svih minusa koje sam im pripisivao ipak volio i vjerovao im. Dakle, vraćam se u Zagreb na festival hrane i pića u Areni, probali smo nekoliko plavaca koji mi nisu nešto posebno napeti, ali pošto sam već u điru moram ih probati. Da, istina je, totalna katastrofa, i to me deprimira. Naime, zadnjih 4 – 5 godina sam mislio da su u dalmatinski plavci, en general, dobra, ali precijenjena vina. Međutim, ovo što sam probao u ZG Areni je doslovno tragedija, i to čak plavci u kategoriji 150 – 300 kn. I zato, da provjerim da li sam objektivan, odlučio sam večeras uzeti jedan random selection dalmatinski plavac i degustirati ga da provjerim da li je to istina ili je riječ o mom trenutnom raspoloženju.

Dakle, rečeni plavac mali je berba 2007, deklariran je kao vrhunsko vino s 13.4 % alkohola na etiketi. Vinogorje neću pročitati s etikete jer onome koji na osnovi ovog teksta u roku od 4 dana pogodi o kojem plavcu je riječ nudim ručak u mom omiljenom restoranu, u roku od 7 dana karton ovog vina, a u roku od 15 dana bocu ovog plavca.  Dakle, čep je vrlo dug i jako taman, znači ima ekstrakta u ovom vinu. Čep ne miriše nešto posebno, ali dobro, mirisao sam i neutralnije čepove. Na nosu se čuje voće, nije intenzivno kao višnja maraska, ali u tom je smjeru, rekao bih tugarska trešnja. Dobro je, nema stranih mirisa na nosu, nema lakohlapljive kiseline, bretanomidisa i drugih bisera koji znaju pratiti plavce, tehnički vrlo uredno napravljeno vino. U ustima je dobro, okus je plavac malog, nisu nikakve voćne bombe i slični biseri, ali tu zapravo započinje i problem, škripe mi zubi kao kod većine plavaca. Alkohola ima, ali ne ubija, osjećam ga, grije me, ali me ne ubija, da 13,4 je pravi broj. Aftertaste-a nema, ili nema dovoljno da bi netko s manje razvijenim nepcem kao ja mogao to detektirati. Podsjeća me na Oliverovu( zapravo talijansku pjesmu) „ bez duše lijepa“.

Ajmo ga opet probati. Čitam s etikete: „preporuča se poslužiti uz ribu i lagana mesna jela na temperaturi 14 – 16 C.“. Ribe nema, ali lucky me, gospođa je danas kuhala juhu s lešim mesom i želim vjerovati da je ostalo malo lešog mesa od ručka da ga probam s hranom, Yesss, kao Reggie Miller nakon pogođene trice protiv New York Knicks-a skačem iz patika ( ha,ha, ha, wishful thinking, već sam u kućnim papučama) jer sam pronašao mali retaj lešog mesa i to juneći mulam (flan), meni najdraži komad lešog mesa.

Ali stativa, vino je jednako kao i bez hrane, zubi i dalje škripe, znači to je to. Veliki Gary V. kaže da svako vino treba opisati kao osobu pa ću i ja pokušati: ovo vino je kao cura koju ste nakon cjelovečernjeg truda uspjeli odvesti u krevet i bez obzira što ste zadovoljni svojim uspjehom ipak ne možete do kraja u tom uživati jer vas stalno smetaju njene debele noge, ili male sise ili…..nogometnim rječnikom rečeno, ovo nije gol koji zabijete i onda ukližete prema sjevernoj tribini i bacite Poljud u delirij, više je ovo kao 2. Gol Lionela Messi-a Bate Borisovu. Da, zabili ste gol, ali suigrači vam samo u prolazu trznu ruku, nema tu istinske emocije i gušta.

Preporuka: Za 75 kuna ovo vino mene ne zadovoljava, ali u zadnje vrijeme mi je već nekoliko ljudi reklo da ja živim u 2001 ili 2003 godini kad se s 50 kn nešto moglo kupiti, ali danas….OK, ako to uzmemo u obzir onda ovo vino prolazi kroz cilj, ali jedva. Odnosno, napadnite ovu curu samo nakon dugotrajne apstinencije.

P. S. Anonimnim kompleksašima koji ostavljaju komentare na ovom blogu poručujem slijedeće:

1. Na vaše komentare odgovara kolega Srđan koji ne piše ove postove.

2. Ako netko ima potrebu da liječi svoje komplekse i pod imenom anonimno piše o meni osobno, mogu mu poručiti samo jedno; get a life and live it.

3. Onom iskompleksiranom ekavičaru koji mi preporučuje da idem na „lečenje“ poručujem da je mogao barem da bude maksimalan pa da mi preporuči „lečnika koji bi me mogao izlečiti“ ili izlečeti, kako li se već piše.

P.P.S. I na kraju, opet yang, krajem mjeseca idem u Odžak i Tompojevce – za neupućene, Odžak je mjesto gdje je izvanredan biftek u restoranu 12 KM - 45 kuna ( ima li to igdje?), a Tompojevci su mjesto do kojih vozim nagazivši Peugeota 404 all the way do 82 km na sat, slušajući ( i živeći ) Cohenovih „ and dance me to the end of love…“

P.P.S. Chelsea je prošao dalje u četvrtfinale Lige prvaka, golove su postigli Didier Drogba, smećar Terry i veliki Frank ( captain, leader,  legend piše na jednom transparentu na stadionu) Lampard. Ključni gol, u produžetku, Branislav (valjda mu je nadimak Bane ili Bejn?) Ivanović. Napoli je možda igrao, pored Barcelone,  najbolji balun u Evropi ove godine, ali još jednom se pokazalo istinitim zašto volim čvrste momčadi kao što je Chelsea. Samo naprijed momci, da vam nije bilo onog jadnika AVB ( neću mu ime ni spominjati) tko zna što biste i ove godine uradili. Zašto nikad nisam nikad vjerovao u AVB-a? Muškarac koji stegne mantil u struku ne zaslužuje voditi momčad kao Chelsea, da li je itko ikad vidio velikog Alexa Fergusona da steže opasač u struku?

Bajka o Istri

"Više vridi oko istarskog cipla nego naša(dalmatinska) škarpina.“ – Čedo Školjarev

Blog na temu bajke ili mita o Istri započinjem citatom koji je pogodio u srž ove bajke koja se u hrvatskoj javnosti prodaje već godinama i uspjela je mnoge zamantati, odnosno, po mom skromnom mišljenju, prodati im muda pod bubrege. Istarski pršut, maslinovo ulje, vino…sve je sveto i što bi se reklo kod nas „po zlato“.

Zadnji biser na ovu temu koji je direktan povod ovog bloga je radionica s festivala hrane i pića u ZG Areni na temu „Bruno Trapan - veliki vinar ili proizvod marketinga“. Degustacija 5 vina „velikog“ vinara, 2 bijela + rose + 2 crna i na temelju toga smo trebali zaključiti o čemu je riječ. Kako nam je moderator rekao, riječ je o vrijednom vinaru koji se trudi u polju i u podrumu, možda je jedino zaboravio dodati da je vinar u vrtiću redovito pozdravljao na dolasku i odlasku te da se u autobusu ustaje i prepušta mjesto bakicama i trudnicama.

O vinima ću napisati slijedeće:

-          Friška malvazija je vino zanemarive vrijednosti, 65 kn koje netko za bocu plati je bolje da pokloni gladnima u Africi…..

-          Rose je odličan, svjež s interesantnom aromom jagode, možda čak i šumske jagode, platite mu tih 65 kn

-          Odležana malvazija nije loša, ali za 110 kn pomozite djeci Afrike i još sebe možete počastiti bocom dobrog bijelog vina

-          Cuvee 3 sorte je OK, ima finu kiselinu koja ga drži svježim i pitkim, ali 95 kn je već way over his head

-          I po moderatoru najbolje Trapanovo vino, syrah od 150 kn je solidno vino, ali za 150 kn u ovom trenutku u RH se može kupiti par čudesnih vina tako da onog koji plati 150 kn za ovo vino smatram direktno krivim što nije pomogao djeci Afrike kad već nije sposoban sebi ugoditi

I sad vi procijenite dragi čitatelji da li je netko tko ima samo jedno istinski dobro vino, i to rose, veliki vinar ili plod marketinga?

Sakrij se u mišju rupu Ivane Enjingiju, nestani Miljenko Grgiću, pokrij se ušima Vlado Krauthakeru, dolazi čudo od vinara, ali za to ne krivim njega već onaj mit s početka bloga, o svemu istarskom što je sveto i vrijedno. Moja poruka čitateljima je da ne vjeruju u bajke i mitove već da vjeruju vlastitom razumu i osjetilima jer posljedica toga vjerovanja mitovima je društvo u kojem se po luđacima nazivaju trgovi i ulice, za ubojice se održavaju mitinzi podrške, psihopati postaju ministri, bahati degenerici su gradonačelnici, revači su pjevači….

P.S. Sinoć smo otvorili bocu još jednog „kultnog“ vinara iz Istre, čuveni crni Ottocento 2010. Vino je svježe i pitko, ali za 30 do 50 kn, onaj koji ovom „kultnom“ biseru plati 130 kn od svojih para (opraštam onom koji je počašćen jer ne može birati ) preporučujem da iskida tih 130 kn u komadiće jer će tako osjetiti više zadovoljstva nego pijući ovo „kultno“ vino.

P.P.S. Da, zaboravio sam spomenuti i „kultni“ bijeli Ottocento 2009 – za razliku od crnog koje bi možda i moglo proći za 30 – 50 kn, u ovom slučaju vrijedan pažnje je jedino čep, a možda i boca.

Slavonijo, tko te ne bi volio

Graševina Majetić, vrhunsko vino, 2008                                                      

Kao i bezbroj puta i ovaj put sam imao sreću jer sam upoznao prvo čovjeka, a onda i njegovo vino. Naime, prošlog sam mjeseca na poziv velikog Vlade Krauthakera ( o  njemu i njegovim vinima čitat ćete uskoro na ovom blogu ) Vincekovo proveo u Kutjevu i zadnja stanica prije povratka u real life bila je „Vinska kuća Majetić“.

Na vratima vinarije/restorana dočekao nas je omanji, vedri čovjek u slavonskoj jakni ( znate onu plavu jaknu s bijelim i crvenim detaljima?) i pozdravio s hvaljen Isus i Marija. Gledam ga i mislim se, ili je čovjek zaostao u vremenu i prostoru ili je original. Povevši nas u podrum i pričajući o sebi i svojim vinima zaključim da je definitivno original, ali ajmo mi isto probati to vino da budemo sigurni da sam u pravu.

Probali smo, Čedo Školjarev iz Kali na otoku Ugljanu ( o njemu ćete još čitati na ovom blogu), sva vina, ali svidjeli su mi se graševina i rajnski rizling pa sam kupio karton graševine i bocu rajnskog rizlinga. Rajnski rizling je na kraju ostao Školjarevu jer sam omiljenog Peugeota 404 ( i o njemu će biti materijala na blogu ) ostavio u Zadru, a do Kutjeva se vozio u Čedinom autu.

Zašto sam napisao da je dobro da sam upoznao čovjeka pa vino? Pa, boca je prilično bezlična, bordoška boca s crnom etiketom na kojoj je zlatnim slovima ( ali prilično neizražajno) pored uobičajenih podataka – suho vino, vinogorje Kutjevo, 14,6 % alc. – otiskan i hvalospjev vinskoj kući Majetić od izvjesnog Jean Luc Picard-a.

Ne budi mi lijeno, potražim ja na Google-u tko je taj Jean Luc Picard, ali osim kapetana svemirskog broda Enterprise iz TV serije Star Trek ( glumi ga Patrick Stewart) , ja nikog pronašao nisam. Molim cijenjeno čitateljstvo da pronađemo autora hvalospjeva jer ovdje postoji mogućnost da ovo vino ima i do sada nepoznatu, svemirsku dimenziju.

Dakle, nakon podužeg ( ili predugog) uvoda, da krenem ja na stvar, odnosno vino. Vino je na nosu prekrasno, možemo sad nadugo i naširoko pričati o notama tog mirisa, ali meni miriše na dobro vino iz Kutjeva. Ne znam da li je to botrytis, ali već sam probao plemenita vina iz Kutjeva s identičnim mirisom. U ustima je vino vrlo ugodno, kolegi Srđanu ću prepustiti da odredi da li je riječ o dunji ili zreloj jabuci, ali ako je riječ o dunji onda je to dunja od koje se rade džemovi i slatko, ne dunja koja se stavlja na ormar. Ono što meni nedostaje u ovom vinu je aftertaste, ne ostaje u grlu onoliko koliko bih ja možda želio, ali impresionira punoća i zaokruženost okusa ovog vina. Netko će možda reći „što bi ti želio za 40 kn“, ali početak je toliko dobar da mi je prosto žao što vino ne završava kao veliko vino. Ipak, istaknut ću možda i najimpresivniji detalj, a to je čaša s čije se stijenke vino vrlo dugo cijedi što svjedoči o gustoći ovog vina.

SUMA SUMARUM: Da, treba obavezno probati ovo vino jer ćete za 40 kn teško naći bolje vino, a posebno s karakteristikama terroira Kutjeva koje ono definitivno ima.

Obavezno posjetiti vinsku kuću/restoran Majetić i upoznati dobrog čovjeka Petra Majetića.

P.S. Naravno, zaboravio sam napisati preporuku hrane za ovo vino. Ja sam vino probao u društvu prijatelja Darka G. i Davora Lj., nismo bili od neke volje za jelo, a vino je sasvim dobro pasalo i vrlo glatko klizilo niz grlo. Dakle, ovo je ono što ja zovem „samostojeće“ vino, odnosno, vino koje je samo po sebi toliko dobro da mu ne treba nikakva hrana, a da ipak ne ostanemo bez preporuke za hranu opet ću zamoliti Srđana da napiše preporuku za hranu.

P.P.S. Možda bolje da napišem preporuku za muziku uz ovo vino; mi smo slušali Leonarda Cohena, ali vidim kako bi pasao i Đorđe Balašević, a možda i Ravnica, Slavonske lole…